Ekskluzivni razgovor velečasnog Zlatka Sudca s Jerkom Bauerom

Posljednje svjedočanstvo o molitvi blaženog Ivana Merza

Diplomirani inženjer graditeljstva Jerko Bauer, nećak zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera, koji je bio svjedok dvojice hrvatskih blaženika Ivana Merza i Alojzija Stepinca, ponosno je i u miru preminuo u sto i drugoj godini. Evo što je izjavio u našem razgovoru o molitvi blaženog Ivana Merza, kojeg smo na obostrano zadovoljstvo učinili 12. listopada 2009. godine u njegovu skromnom domu u Zagrebu.

Poštovani gospodine Jerko Bauer, Vi ste trenutno jedan od posljednjih živućih svjedoka blaženog Ivana Merza, nadamo se uskoro i svetog Ivana Merza.
Da.

Zanima nas molitveni život blaženog Ivana Merza. Vi ste ga sigurno imali prilike vidjeti u molitvi.
Ja sam 1920. godine, kad sam imao 12 godina, bio pozvan u Marijinu Kongregaciju Realaca. Ondašnji je tajnik moga strica, nadbiskupa Bauera, bio dr. Kamilo Dočkal, koji je osnovao Kongregaciju. To je bilo dvojno društvo. Subotom bi dr. Kamilo Dočkal držao večernjicu i propovijed. Mi smo imali sastanke u zgradi župnog ureda Svete Marije na Kaptolu,  a bili smo i društvo "Literarna sekcija katoličke đačke lige", koja je imala svojega predsjednika, tajnika, knjižničara itd. Na blagdan Bezgriješnog Začeća Marijina 8. prosinca, u Isusovačkoj crkvi, nas nekoliko gimnazijalaca i realaca sa svijećom u rukama, pred oltarom, a nakon večernjice i svečanog govora, bili smo svečano primljeni u Kongregaciju.
S Vama je tada bio i blaženi Ivan Merz, kako ste ga upoznali?
Ja ne znam točno kada sam ga upoznao, ali sam čuo za njega i preko drugih ga najprije poznavao. Prvo jače poznavanje s njim bilo je kad je održao predavanje o Lurdu. Najprije u Nikolićevoj ulici u kinu, a poslije je to predavanje ponovio u Ilici u dvorištu jedne kuće gdje je bilo drugo kino. Ja sam bio na oba predavanja i svaki put je bila dvorana puna.
Znači jako su ga cijenili ljudi a posebno mladi?
Da, i bio je vrlo prijazan i društven. Orlovska je organizacija 1925. godine pripremila jubilarno hodočašće u Rim. Glavni organizator je bio blaženi Ivan Merz. Prijavili su se i mnogi drugi ljudi koji nisu bili "Orlovi" jer su htjeli vidjeti Papu Pia XI. Onda još nije bilo takvog turizma kao danas. U Rimu smo bili nekoliko dana i obilazili sve zgrade i rimske bazilike. Imali smo u Rimu specijalnu tramvajsku kartu koja je vrijedila za sve pruge i sve dane, tako da smo se po Rimu vozikali na sve strane.
S Vama je tada bio i blaženi Ivan Merz?
Je, bio je cijelo vrijeme s nama. Mi smo dva put vidjeli Papu. Prvi put smo bili poredani kroz nekoliko dvorana i hodnike, Papa je išao od jednoga do drugoga i svaki mu je poljubio prsten a jedan je svećenik išao s njim i prsten brisao nekim rupčićem. Prvi put je govorio na talijanskom, tu sam naučio riječ "Tuti conti – svi računi", to je za mene bila nova riječ. A drugi dan je on imao predavanje na francuskom iza ulaza u Baziliku svetoga Petra, tada nas je bilo puno naguranih, svih mogućih narodnosti, i to predavanje je dugo trajalo.
Jeste li ikad vidjeli blaženog Ivana Merza kako moli Boga?
Da, pa naravno.
Što mi o tome možete reći?
Za mene je bio običan, ali je bio ozbiljan.
Koje molitve je molio?
To ja ne znam?
Molio je u tišini?
Da.
Jeste li imali prilike vidjeti kako se ponašao kod Svete Mise?
On je išao na Misu ujutro rano u isusovačku crkvu, stanovao je na Strossmayerovu trgu pokraj kuće Matice hrvatske. A ja sam odlazio na večernjice, jer sam stanovao u Boškovićevoj ulici sto metara daleko od Isusovačke crkve. Večernjice su onda kod isusovaca bile na latinskom jeziku. To je bilo prije Koncila, tada nije bilo misa popodne. Postojala je poslovica "Kasno je popodne ići na Misu", ta poslovica danas više ne vrijedi. Godine 1926. bio je Orlovski slet u Požegi. Mi smo iz Zagreba išli posljednjim vlakom u petak navečer u Požegu. U subotu ujutro smo stigli, a u nedjelju navečer smo tim istim vlakom išli natrag u Zagreb. Navečer, kad smo se vraćali, ja sam se nekako izgubio od svojih Zagrepčana, pa sam sam išao prema kolodvoru. Kad sam ušao u vagon, kroz staklena sam vrata vidio Merza da sjedi i čita, i nitko drugi nije bio u tom dijelu vagona.
Da li znate što je čitao?
Reći ću vam. Ja sam krenuo dalje, ali su sva mjesta bila zauzeta i sva nepoznata lica. Tada sam se vratio do Mertzova dijela vagona, otvorio vrata i pitao: "Je li slobodno?" On je mahnuo rukom, nije me pravo ni pogledao i nastavio čitati. Tako da smo nas dvojica bili sami. Tada su došli prvaci orlovski od raznih mjesta iz provincije, koji su s Merzom razgovarali. A Merz je tu knjigu odložio na prozorsku klupicu. Mene nije zanimao taj razgovor, pa sam uzeo tu knjigu. Vidio sam da je knjiga na francuskom. Ja sam znao francuski i ustanovio sam da je ta knjiga Brevijar.
Znači on je, zapravo, molio Brevijar?
Da. U nedjelju navečer mi je Lav Znidarčič, kasnije predsjednik Križarske organizacije,  rekao da je Merz čitao Misal. Može biti kod Mise, to ja ne znam. Za ovu knjigu sigurno znam da je bio Brevijar, jer ja sam znao razlikovati Brevijar od Misala.
Jeste li ikad s Ivanom Merzom osobno razgovarali?
Taj put u vagonu, a nakon nekog duljeg vremena ponovno. U vagonu je imao razgovor s tim orlovskim prvacima cijelu noć, od Požege do Zagreba.
Da li znate o čemu su razgovarali?
O organizaciji. A mene to nije zanimalo, pa sam čitao njegovu knjigu. Kad su imali malu pauzu, Merz se okrenuo prema meni, nije mi uzeo knjigu, nego mi je rekao: "Je li da se po ovome može biti svet?" Ja sam se začudio, pogledao sam ga i tada sam shvatio da je on svet. On je taj svoj Brevijar kupio dok je još bio u Parizu, a čitao ga je redovito.
Zapravo ga je molio.
Da. To sam poslije pripovijedao drugima, "Orlovima" i svi su se sa mnom slagali da je Merz svet. Rekao sam patru Nagyu kad je bio kod mene: "Ja sam prvi neslužbeni postulator svetoga Merza dok je bio živ."
Istina je.
To je bilo 1926. godine. Sjećam se 1927. godine, jednoga događaja, jer sam ga onda češće viđao, iz Boškovićeve ulice sam došao do Zrinjevca, a on je došao iz Strossmayerova trga do mene. Cijelo smo vrijeme po Zrinjevcu razgovarali, on me upućivao u moj budući vjerski život i ja sam bio oduševljen tim njegovim razgovorom.
Što vam je govorio o vjerskom životu?
Slušajte, to je bilo 1927. godine, ja samo znam da je govorio o mom budućem vjerskom životu. A godine 1928., dok sam ja još bio student, a on bio bolestan, mi "Orlovi" smo, ne znajući jedan za drugoga, dolazili popodne pred zgradu u kojoj je on stanovao i čekali strpljivo hoće li netko izaći i nešto reći o stanju njegove bolesti. Kratko vrijeme nakon toga, bio je prevezen u bolnicu u Draškovićevu ulicu, gdje je umro.
Kako ste vi, koji ste ga poznavali, primili tu vijest?
Bio sam mu na sprovodu. Kasnije, kad je on iz toga groba prenesen kod oltara kojeg je darovala moja baka Barbara Bauer, u Isusovačku crkvu u Palmotićevoj, moj je stric, nadbiskup Bauer, darovao vitraj. Ja sam redovito bivao kraj tog oltara kad god sam išao u Isusovačku crkvu. U prvi grob, gdje je bio Ivan Merz, položen je vođa orlovske organizacija Ivan Protulipac, koji je ubijen u atentatu u Trstu.
Kako ste vi doživjeli smrt blaženog Ivana Merza?
On je bio jedan izvanredan čovjek, sabran, nije radio, kako bi se reklo, nikakve uzbune, bio je jednostavan, miran, svet. Ja sam već onda za njega konstatirao da je svet. Mislim da je i on za sebe jednom rekao da je svet. Pa rekao mi je: "Je li da se po ovoj knjizi može biti svet?"
Jeste li se nakon njegove smrti počeli njemu moliti?
Ja se već dugo njemu molim. Odmah sam rekao, kad se počelo govoriti o pripremi za njegovu beatifikaciju, da je on svet. Ja sam s Lavom Znidarčičem razgovarao o njegovoj svetosti odlazeći u Isusovačku crkvu, te sam tamo upoznao i patra Nagya.
Što biste nam još mogli reći o blaženom Ivanu Merzu?
Bio je neobično sabran i miran čovjek. Vrlo pristojan, nije se nikome nametao, nikakve galame nije pravio i, koliko ja znam, svi su ga voljeli.
Svi su ga voljeli?
Da.
Jeste li ikad čuli da Ivan Merz posti, ili čini djela milosrđa?
To nije trebalo govoriti, to se je vidjelo. To su svi znali.
Da li je pomagao sirotinji i udovicama?
To ja ne znam, ali svi su ga voljeli.
Preporučate svima da se mole zagovoru blaženog Ivana Merza?
Dapače, ja to nastojim.
Od srca Vam hvala na ovome razgovoru. Neka Vas Bog blagoslovi.
Bilo mi je drago da sam mogao iznova reći ono što znam.

Ovaj razgovor završavamo riječima koje je gosp. ing. Jerko Bauer izrekao u kalendaru "Danica" 2008. godine: "Kad se sada, u starosti, osvrnem na svoj život, sa svim teškim ali i lijepim doživljajima, mogu sa zadovoljstvom pretpostaviti da sam bio koristan svojoj obitelji, a vjerujem i hrvatskoj zemlji i narodu. Svoju životnu priču završavam zahvalom Bogu i dobrim ljudima za sve što sam u svom dugom životu učinio i proživio."