Ponizno srce

Datum: 17.12.2010.

Zlatko Sudac, ožujak 2010. Wigratzbad IV.

Bio sam na mjestu gdje su Mu krunu od trnja stavili na glavu... Gdje je tu patnja? U ponižavanju Krista Kralja. U ponižavanju Tvorca svega stvorenoga... Ne boli toliko što pika po čelu, koliko ponižava Boga u Srcu i Istini. On, koji je sve ovo stvorio, On koji teče našim žilama, u svakoj stanici našega tijela, koji diše našim plućima, koji je dao da postojimo, biva ponižen i prozvan... Nije svrha bila samo Boga ubiti, to je sotonski, trebalo ga je prozvati lažnim, poniziti. Kralj židovski. Evo ti kruna, Kralju! Tu je patnja, u tom poniženju. A Bog nijemo, šutke, prima krunu...

Nas malo uvrijede, malo nas ubodu u srce nekom laži i nekom klevetom, samo nam malo trnove krune stave na glavu. Odmah se branimo, opravdavamo, dokazujemo, plačemo, kukamo. Tvorac života mirno stoji. Bez riječi. Kakva poniznost, kakva veličina. Na to je Pavao mislio kad je rekao: "Kada sam slab, onda sam jak."... Takvu snagu mogu imati samo ljudi koji ovo srcem razumiju, koji to zažive. To je milosni nadnaravni Božji dar, to je veličina poniznosti. Poniznost nije rušenje svoga dostojanstva. Isus je bio dostojanstven, Isus nije kukao. On je dostojanstveno izdahnuo na križu. U najvećoj poniznosti. Jedino takva, dostojanstvena poniznost može spriječiti ratove i nuklearne sukobe, spasiti nas od ludosti, terorizma i svega zla kojeg radimo. Jedino ponizno srce, koje je spoznalo veličinu čovjekova postojanja, dostojanstvo veličine čovjeka.