Kada svim svojim Srcem, nakon svega učinjenog, mogu Raspetoj i Uskrsloj Ljubavi uskliknuti : „Ne nama, Gospodine, ne nama, nego svojem Imenu slavu daj!" – tada govorimo o čistoći namjere.

Čiste namjere nisu ništa drugo nego Božja prisutnost, naš Ljubljeni prisutan u svim našim namjerama. Kako je slobodno naše srce od svake ovozemaljske zapreke, kako je bistar naš pogled i nadnaravno cijelo naše ponašanje kada naša Raspeta i Uskrsla Ljubav uistinu stoluje u cijeloj našoj unutrašnjosti, te zaokupira svaku našu namjeru. Naša duša može naći jednostavnu i jasnu formulu življenja svetosti u svijetu, način usavršavanja življenja u svakom djelokrugu životnog poziva. U svakom se trenutku možemo posvećivati jer čistom Srcu sve svjedoči o Ljubljenom Gospodinu. Nema kukolja u dušama koje žive na Božjem Svjetlu, u njima je dobro sjeme, one žive Krepost Poniznosti.

Ta prisutnost našeg Ljubljenog Gospodina, mirno tražena i ustrajno čuvana, postaje duboka i radosna tajna naše svakodnevice. To je intima između Ljubljenoga i nas, to ne moraju svi znati, ali mnogi mogu primijetiti. Jedino živeći u Božjoj prisutnosti može se naučiti rijetku Mudrost svladavanja samog sebe, naučiti nadvladati i pobijediti, te oćutjeti Radost spoznaje kada uljepšamo život onima koji nas ljube. Na tome se putu dostiže velika prisnost s Raspetom i Uskrslom Ljubavi. Rastresenost, lakoumnost, površnost i mlakost nestaju, a Srce se zaljubi u sabranost.

Kada napast postane moćna, a život pritisne bolima i nepravdama u sabranosti se ova mirna Božja prisutnost može pretvoriti u snažnu molitvu, u žarku molitvu, u vapaj, u uzvik pun Vjere i Nade učenika iz Emausa:

„Mane nobiscum, Domine, quoniam advesperascit!" – „Ostani s nama Gospodine, jer dan je na izmaku!"