Riječ

SVE ĆE BITI JASNO, ALI KASNO!

Datum: 29.01.2017.

SVE ĆE BITI JASNO, ALI KASNO!

sve_ce_biti_jasno

Gdje je onaj hrabri i odvažni, onaj časni Istinozborac, koji još danas, ne sutra, ima hrabrosti reći: "Kajat ćete se, morat ćete se kajati, kad shvatite da ste varali druge i izdavali. Varali, jer ste bili prevareni i radili podanički. Izdavali i gazili druge – reći ćete da ste morali. Da, baš zato, morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu. Morat ćete!" Kažete da danas nema više Savonarole, Tina i Jana Husa. No, svejedno, kajat ćete se. O, kako će vam biti žao tada, kad doznate, i spoznate, ali kasno, prekasno, desetljećima kasno. Spoznajne su istine polagane, one jako kasne, za njih je prekratak ovaj magloviti ljudski vijek. Jedno je Istina, s njima i u njima živjeti je jako bolno. Bolne su zakašnjele spoznaje, jer one nikada ne dolaze na vrijeme.

Da, itekako postoje zakašnjele, pozne Mudrosti s "Istoka", one krvave osvete vremena, onoga raskrižja sudbinskog, kad smrtnik providi svoju šupljinu, usidri svoje bivše neznanje u rupama prošlosti a precijeni svoj trenutak uhljebljenja. Eto zato, morat ćete čekati, desetljeća i više vremena dočekati da uzmognete kazati: "Bili smo u zabludi! Bili smo prevareni! Nas su sve prevarili!" Ta će daleka, zakašnjela, pozna Mudrost s "Istoka" stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti, za čitav jedan životni vijek zabluda i propusta, za vremena kad ste se svi pitali: "Mi bismo, kao, nešto trebali?"

Doista, ima kasnih spoznaja, jako kasnih, kad su gole riječi moćnije od svakog uresa, moćnije i od kovana zlata. To je vrijeme kad se snovi prozru. Oni koji požive, oni koji prežive, susrest će se s njima. Doći će one k nama, već će one naći put. Tko sam ja da ih prizivam? Ne, ja ih ne prizivam, ja se trudim da ih ne vidim. One su kasne, one su jako kasne i zato su žalobne, turobno sive u zaglušujućem muku savjesti. Moje Srce čezne ranijim, mladolikijim, boljim spoznajama, otkrićima od Praiskona stvari i bitka, dok još vrijeme nije minulo, dok je u vrijeme. Ja vas opominjem, ja vas preklinjem, na vrijeme!

Ni ja se ujevićevski ne pozivam ni na kakvo pokajanje, jer ono dolazi sa spoznajom. Ne pozivam se ni na demonstratore zabluda i moći, ali čas ispaštanja će doći. Doći će putem Istine, on mora doći! Kao zaljubljenik, zanesenjak i pjesnik, koji je odavna upozorio svoju draganu, on će doći – jedne tihe jesenje noći, kad ostarite, uz svijeće, vijeđe...

Bit će kasno. Bit će jako kasno. Kasno i za mnoge utjehe i ispravljene drine, za mnoge nove prilike kasno. Kasno, a kao dobit će ih oni rijetki, oni jedini, oni izabrani. Ne, ja se ne veselim, jer će sve to doći kasno. I opet će novi naraštaji, i potomstvo novo, beskorisno i u šuplji tutanj govoriti: "Bio je jedan Glas. Bila su dva Glasa. Bilo je više Glasova. Bio je Jedan. Bile su gole Riječi. Bilo je u Vrijeme. Tko da ih Čuje?"

Bit će kasno. Kasno i za bivše načinjene nepravde i ustupke podaničke, kasno i za ispade iz vremena nezrelosti. Mnoge će bivše uvlakuše, vikače i istupnike prekoriti, i posmrtno prekoriti, ali bit će kasno. Kad večernje sunce neumitnih novih jeseni na izmaku obasja nove zlatne vinograde i bakrene lugove doći će, kao glas savjesti, jedno razboritije sjećanje na naša prošla vremena i čas kasnih spoznaja.

Čas istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno!

CANTO I PIANTO!

Datum: 05.02.2017.

CANTO I PIANTO!

canto_i_pianto

Kako bi to divno bilo, kako nadahnjujuće, silovito i moćno, kad bismo znali primati sve boli ovoga života s istim udivljenjem i pobožnošću s kojima primamo sakramente. Kao i sakramenat, tako i bol, nije li osjetljiv, vidljiv Znak pod kojim se skriva Milost Božja? Kad tada vjerujem, onda sam siguran da zaista vjerujem. Tada jedino istinski mogu osjećati kroz vjeru i svoje djelovanje te, ujedno, u miru znati od kuda i kamo ono smjera.

Mjera ljubavi je sigurno Bol, jer Ljubav i Bol dva su izraza jednog te istog velikog  Otajstva, Otajstva Života i Rasta, Otajstva Stvaralaštva i Naravi. Čovjek nije ono što jest dok nije duboko trpio da bi mogao duboko ljubiti. Tek tada, uvijek uplivom Ljubljenoga, dogode se nadahnute, iskrene veličine.

Milton, slijep i bolestan, piše "Izgubljeni raj" – himan svjetlu je mogao proizaći samo iz dviju ugašenih zjenica. Augusto Silvio Novaro, žalosnim srcem zbog smrti sina, diktira stranice svoga remek djela "Fabbro armonioso". Dostojevski piše svoje romane između jednog i drugog napada epilepsije. Cervantes svoju ideju o "Don Quijoteu" izmišlja u zatvoru, a najbolje članke piše u neizdrživim fizičkim bolovima. Francesco Bracone ostvaruje svoja djela u danima nesreće, bijede i sramote. Giacomo Leopardi, nesretan i bolestan, isključen iz života, sastavlja lirske pjesme ganutljivog, uzvišenog sadržaja. Izgleda da najljepše pjesme nisu nikada bile napisane, to su one koje su proizašle iz srca pjesnika, kad su sami pjevali u tajnosti svojih soba i koje nikada nisu uspjeli prenijeti na papir. 

Giovanni Battista Pergolesi, sušičav i umirući, sastavlja "Stabat Mater". Vincenzo Bellini, između dva napada teške bolesti, diktira svoje izvanredne partiture. Mozart sastavlja svoju uzvišenu misu "Requiem" na samrtnoj postelji. Chopin, obuzet nostalgijom za dalekom domovinom, bolestan na plućima i razočaran u ljubavi, sastavlja svoje glasovite preludije. Johann Sebastian Bach, skoro slijep, i nakon gubitka sedmorice sinova, piše koral pun nevjerojatne duboke vedrine. Handel, zahvaćen paralizom i blizu smrti, uzdiže svoje najuzvišenije glazbene sastave. Beethoven, sav u bijedi i napuštenosti, bez sinova i prijatelja, sastavlja "Devetu simfoniju". Sveta Marija Magdalena de Pazzi izjavljuje: "Gospodine, želim puno trpjeti samo za Tebe."; sveti Ivan od Križa: "Gospodine, želim biti prezren iz ljubavi prema Tebi."; sveta Terezija Avilska: "Ili trpjeti, ili umrijeti!"....

Ne, nipošto ovi primjeri nisu zastrašujući, oni svjedoče o boli kao nerazdruživoj sjeni veličine, kao utegu koji uravnotežuje velike darove naravi. Jer, samozatajna je veličina upravo znati pridržati za sebe bol, a priopćiti drugima vedrinu koju ni sami niste nikada do kraja upoznali.

Kako li je blagoslovljen takav Čovjek, i kad Pjeva i kad Plače uronjen u Sam Sakramenat Svjetla!

SMISAO NA KUŠNJI

Datum 19.02.2017.

SMISAO NA KUŠNJI

smisao_na_kusnji

Smisao je Božji dar čovjeku, kojeg treba prihvatiti slobodno i odgovorno. „Život nije naš dužnik, mi smo njegovi povjerenici" (J. Rostand). Uistinu, život pripada onima koji ga prihvaćaju. Dobar je život prije svega dobra i čvrsta odluka. Pomamne riječi a mrtva djela, ne dotiču života. Besmisao rađa pasivnost, dok pobuna angažman u apsurdu.

Život je veliki dar i veliki zadatak. On ima smisao, ali se ostvaruje čovjekovim radom i suradnjom s Raspetom i Uskrslom Ljubavi Kristom. U takvom pristupu, žrtva iz Ljubavi i te kako ima svoje mjesto. Ima, upravo zato što je Ljubav temelj smisla. Život bez patnje nije ljudski. Nemati smisla za žrtvu i asketizam znak je zaborava transcendencije.

Veliki je promašaj svesti život na uživanje uloživši sav napor da to ostvariš. To je životinjski život. Samo tko prezire takav život njegov je gospodar. Stoga, borba protiv besmislenosti mora biti nesmiljena. Njezin uspjeh traži izbor sredstva i određene prioritete tim više što se danas sve zakompliciralo do besmisla.

Ljudi su zaboravili na smisao, i to da je Božji, i da je dar, i da je zadatak. Mnogima je više stalo do dobra funkcioniranja nego do smisla. I upravo besmisao daje smisao mnogim strukturama i pokretima. Eto, i sad plačemo nad svojim smislom. Današnja je kriza „kriza Duha i revolt mladih metafizičkoga rada" (Malbrane). To je revolt protiv besmisla današnjega kalupa života, proizvodno – potrošačkog društva. U nama klija neprekidan nemir, a kriza je izazov za bolje.

Onoga dana kada čovjek dođe do pameti, sretne svoju sudbinu. Zapadni svijet neće moći dugo podnositi prazninu besmisla i morat će se vratiti religioznim korijenima. I dok ljudi na sve strane traže vrata da iziđu iz nepodnošljivog mraka, straha i besmisla, Crkvu je zapala dužnost da drži zapaljenu svjetiljku Ljubavi i Istine te da učini prve korake, jer sila Ljubavi i sila Istine imaju neprolazne učinke...

...one nas vode smislu života.

ROB, TRGOVAC, DIJETE!

Datum: 12.02.2017.

ROB, TRGOVAC, DIJETE!

rob_trgovac_dijete

Živimo li zbog dužnosti ili zbog Ljubavi? Pitanje je to koje si s pravom mnogi postave kad ih sam život natjera na iskorak. Teoretski, svima bi nam trebalo biti jasno da se živi zbog Ljubavi, u Ljubavi, za Ljubav a ne zbog nekih dužnosti, profesionalnih obveza, poslova, briga, planova. Da, to bi, kao, trebalo biti svima jasno. Sve je potrebno, ali je ipak najpotrebnija Ljubav. No, u praksi to uopće nije tako i nije lako ostvarivo.

Ako je istina da čovjek živi koliko ljubi, tada se tom stvarnošću želi izreći i temeljna Istina Života. Ljubav je ta bez koje nema Života, nego je sve životarenje. Mnogi zombiji današnjice potvrđuju ovo pravilo. Ovo načelo vrijedilo bi još više za Vjeru, za život s Bogom a onda i sa svakim čovjekom, no je li tome baš tako?

Kad bismo sagledali sva moguća tumačenja uloge Ljubavi u vjerskom životu, a posebno zastranjenja na tom putu, tada dolazimo do tri mogućnosti življenja vjere:

1. Kao rob – u ropstvu i strahu, u nekom formalizmu i farizejizmu, držeći se slova zakona, paragrafa, ali gubeći srž, bit, dušu svega, Ljubav.
2. Kao trgovac – da bi nešto dobio za uzvrat, stekao, zaradio (dajem ti da mi daješ), uhljebiti se u vjeri gdje je u središtu pozornosti i djelovanja samo interes.
3. Kao Dijete Božje – cjelovito, iz Ljubavi.

Ove tri podjele tri su temeljna načina kako se vjera može živjeti. Preziremo grijeh i udaljujemo se od njega, ali zbog straha od kazne koja slijedi, živeći kao robovi daleko od slobode u kojoj se jedino rađa Ljubav. A ona je jedina kadra osloboditi nas i od ropstva grijeha. Ili, tražimo neku nagradu zbog održavanja zapovijedi Božjih i tako postupamo kao trgovci, čak smatrajući se boljima od drugih (hvala ti što nisam kao onaj carinik). Ili, konačno, u zahvalnosti živjeti i ljubiti Život sa svim izazovima, ali i udivljenjem što nam je darovan dar Života, dar rasta i spoznavanja, dar Ljubavi u svu Vječnost.

Nemojmo se bojati živjeti, jer tko se boji nije savršen u Ljubavi. "Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovno budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo ABBA – OČE." (Rim 8,15).

Činjenica je da nitko ne može živjeti život umjesto nas, pa ni dragi Bog, stoga se s pravom pitamo:

Koja je naša životna etapa – strah, trgovina ili Ljubav? Zar je tako teško zaživjeti dostojanstvo Djeteta u sebi?!

ZAŠTO SE BOG SKRIVA?

Datum 26.02.2017.

ZAŠTO SE BOG SKRIVA?

Što vi mislite? Zašto? Ljubav Naša, Isus Krist ušutkava vragove koji ga prepoznavaju kao Sina Božjega, gubavcu kojeg je izliječio jednim dodirom zapovjeda da ništa nikom ne kazuje, poslije uskrisenja Jairove kćeri, predstojniku sinagoge poprijeti neka toga nitko ne dozna (Mk 5,34), da ne nabrajam.

Isus se skriva. Zašto? On bježi - također, na više mjesta u Svetom Pismu, ne samo jer je umoran. Zašto?

U najmanju ruku, nema u Boga zlobna poigravanja, nikakve manipulacije, sad me ima - sad me nema. Njegova tajna nije u tome da stvara tajnovitost. O čemu je riječ?

O MUDRI I LJUBLJENI NAŠ RASPETI I USKRSLI ISUSE.

Što se Krista više svodi na čudotvorca, manje ga se može prepoznati kao Spasitelja na Križu. Nije li tako i u našim ISKRENIM VJERNIČKIM ŽIVOTIMA. DA, KAD NAS BAR MALO PATNJA PROČISTI.

Prestrašeni Petar hoće mu krunu od zlata umjesto krune od trnja - "odlazi od mene sotono" - stoga pazite tko su vam i u kojim prilikama "prijatelji", jer križevi na ovoj zemlji su SVETOST!!!

Učitelj naš nije Führer. On ide protiv volje za moći. On ne želi biti obrazac borbe za život i preživljavanje najjačeg, nego za pažnju prema malenom i za milosrđe prema svima, on je oličenje poniznosti.

Znamenja koja On pruža, poštuju i miluju našu inteligenciju. Ona je čuvaju od nasilja apsurda, a vjerujte mi dragi moji - TAKO NAM TO TREBA DA NE "ZABLUDIMO"!!!

Kako je on mudar. On ponižava oholost. Jer reći "Ne" u po' bijela dana u svjetlosti, mračnije je nego li reći "Da" u najcrnijoj noći. Ali reći "Da" u najcrnijoj noći - o braćo i sestre koliko li je zaslužnije.

Pred Bogom svakako, a s vremenom i pred ljudima. Eto, zato se Bog skriva.

Više članaka ...

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).