Riječ

"IZGORJETI - ISTROŠITI SE"

Datum 08.09.2018.

istrositi_se

Valja vjerovati da Bog djeluje u nama i da su naša unutarnja i vanjska putovanja, naša nemoć, kao i previranja, dio većeg plana čijeg smo mi tek mali dio. Upasti u malodušje, stanje nevrijednosti i usamljenosti, a tada u bijeg bavljenja stvarima koje se čine kao hitnima, samo da se „zaboravi", znakovi su postupnog potiskivanja Duha. Lako se tada naći na vrlo mračnome mjestu u sebi samom. Onom mjestu na kojem ne primjećuješ ni vlastite tragove u pijesku. „Izgorjeti – istrošiti se", bi u tom slučaju bio odgovarajući psihološki pojam za duhovnu smrt.

Osjećati se potpuno nevažnim i shvatiti da svijetu nemam što drugo ponuditi osim ranjivog sebe, i nije tako krivi put. Nije li i to način na koji je naša Raspeta i Uskrsla Ljubav došla svijetu obznaniti svoju Ljubav, posvjedočivši je na Križu? Koje li razočarenje, gledano ljudskim očima. Ostaje samo bol, muk i bijeg. Tko je ostao pod Križem? Tko to može shvatiti? Shvatiti da se istinska veličina i pobjeda Ljubavi svjedoči i proslavlja na Križu.

Veličanstvena poruka koju svi mi kao iskreni tragatelji duhovnog puta i života moramo prenositi je da nas Stvoritelj ne voli zbog onoga što činimo i postižemo, već zbog toga što nas je stvorio i otkupio u Ljubavi, te nas izabrao da živimo tu Ljubav kao istinski dar Života, predajući je drugima pa makar i na Križu.

Suočiti se sa svojim ogoljenim bićem, otvorenim za prihvaćanje i odbacivanje, zagrljaje i udarce, uspjehe i neuspjehe, osmjehe i suze te potpuno biti slobodan od toga kako nas u tom trenutku drugi doživljavaju, prvi je ozbiljni korak duhovnog puta i života. Kad se to postigne, a u duši se to ne prepoznaje odmah, počinje se razvijati prvi plod naše duhovne smrti, našeg stanja „istrošenosti". Počinje se srcem shvaćati, zapravo, počinje se biti svjestan, da stanje „istrošenosti" ili kako bi neki rekli „burn - out", ima svoj korijen u našem licemjerstvu.

Onoga trenutka kada raskorak između vanjskog djelovanja i naše iskrenosti u duši isčezne...

...isčeznut će i naša „istrošenost".

KRIZA - GRANICE - ŽILETI

Datum 17.09.2018.

Kriza bi trebala biti "potres" duši, čas otrežnjenja, poticaj u životu i snaga za rast. Kad staro više nema snage a novo ne zna gdje bi zakoračilo - ONA - KRIZA postavlja u pitanje sve ljudsko, sve smisleno, sve posloženo i ukazuje da je ono nesavršeno i te kako prolazno i nedovoljno. Zar ste mislili da nam nije kroz mnoge nedaće proći do Kraljevstva Nebeskog?

Ni jedne granice nisu ni istinite, ni pravedne, ni dovoljno religiozne ni životne, a kamoli božje. TA SVE JE NJEGOVO I ZA SLOBODU NAS SVIH OSLOBODI!!! Upravo zato ih treba stalno prelaziti i ići dalje i dalje i dalje...

Krize i šanse idu zajedno, samo je problem što su pomiješane u ljudskim srcima koja su sa majčinim mlijekom bubrila...

I ŠTO SAD, ZNAŠ LI TI ISUSE ODGOVOR???

Znaš, ali što bi čovjek bio da ga determiniraš? U kineskom pismu imaju isti pisani znak. Ljudski je zadatak svaku krizu pretvoriti u šansu. To je upravo služba kritike, a ona je čimbenik uljudbe - od političara DAVNO ZABORAVLJENA PRAKSA.

Stoga s pravom kažem, kritika je spoj znanja, vještine, odgovornosti i hrabrosti. Time nadilazi sve oko sebe i dokazuje svoju legitimnost. Ako se bilo koja zemlja ne obrati zdravom kritikom i ne posluša istinsko bilo naroda, rastegnut će preko sebe vlastito uže koje neću imenovati, jer će u konačnici

KRITIZIRATI POJEDINCA, A NE UZROK.

U prosudbi stvari i ljudi, u ovom ludom vremenu, ne da se sve kritizira - nego se razapinju ljudi prije GETSEMANIJE. Kritika mora imati osjećaj i kvalitetu relacije. Ne treba sve staro rušiti, nego od starog oslobađati za budućnost, ŽIVO I ZDRAVO !

U konačnici pa i u najvećoj krizi, kad više nema nikakva izlaza, ostaju nam uvijek zadnja tri rješenja...

U IME OCA I SINA I DUHA SVETOGA

AMEN.

KAO DJECA

Datum 10.06.2018.

budimo_kao_djeca2

Zagledajte se u djecu! Pogledajte im u oči! Poslušajte njihov smijeh, uočite njihovu radost i bezbrižnost! Gledajte ih srcem i neće vam trebati puno da progledate. Biti kao dijete, to je izazov života. Kad Isus daje primjer djeteta, onda ne misli na to da moramo biti djetinjasti. On kaže: "Budite kao djeca!" Na što zapravo misli? Pogledajte kako djeca s čuđenjem otkrivaju svijet. Ona se dive, otvorena su za novo, za nove životne izazove. Njima je svaki korak nov, svaki trenutak nova stvarnost, novi izazov. A mi odrasli kao da smo izgubili sposobnost da divljenjem i čuđenjem promatramo život i svijet, otvorena srca susrećemo ljude. Biti kao dijete znači ne definirati život, ne određivati ga, već biti uvijek otvoren za nove poticaje. Dopustiti Bogu da nas uvijek iznova poticajima Duha otvara životu i odgaja.     

Za to treba velika poniznost i malenost. Dopustiti da se dogodi život, predati se u Božje ruke – biti kao dijete. Isus nam primjerom djeteta želi predočiti veliku životnu mudrost. Dijete ne može živjeti samo. Ono se predaje u ruke onih koji ga vole. Ono se predaje u ruke drugih i živi na temelju povjerenja i osjećaja ljubavi. Tko od nas odraslih može reći da mu takva ljubav i takvo povjerenje u ljude s kojima živi nije potrebno? Mi smo ljubljena djeca Božja, a Bog svoju djecu nikad ne ostavlja. Gledajmo djecu i učimo od njih. Oni su najbolja škola odraslima. Gledajte ruke svojih djedova i baka, sjetite se topline vaših roditelja, mirisa vašega doma! Osjetite to! Dopustite da vas Bog i danas kroz te stvari odgaja. Srcem doživljavajmo život, srcem ga shvaćajmo. Neka nam djeca pokažu put, ona dobro razumiju što je ljubav. To je jedina stvarnost koja je svima potrebna. Ne zaboravimo ljubav onih koji su nam je darovali. Neka nas Bog sve blagoslovi i vodi putem malenosti, otvorenosti i ljubavi.

KAD OHOLOST OBIJA VRATA!!!

Datum 03.06.2018.

oholost

Najunosniji bi posao bio kupiti oholice za ono što uistinu jesu, i nanovo ih prodati za onoliko koliko misle da vrijede. Istinitost toga je teška, njezin je korijen u oholosti, put u propasti, plod u sramoti. I kad sijede kose ne budu dostatne da sačuvaju lažno dostojanstvo, tad oholost obija vrata.

Umišljenost stvara nasilje, spletke hranjene strahom pokušavaju zatamniti sjećanja. Svi dokazi se rasplinu i izblijede, ili se nađe neko opravdanje koje uime solidarnosti pokrije počinjeno zlo. Tako se lako nakupe argumenti, razna mišljenja i puste frazetine koje, malo po malo, uguše glas savjesti, a ona postaje sve slabija, prozirnija i rastresenija.

Postoji put koji zasigurno nije put spasenja, ni sreće, ni ikojeg blagoslova i koji, unatoč svemu, postoji samo zato da bismo, kad nas dotakne, znali itekako cijeniti svoju slobodu i još hrabrije se boriti za vlastito dostojanstvo.

Ako postoji ikoji put koji duše čini kompliciranima, to je put oholosti. Slijed hoda u oholosti labirint je u kojemu se duša dezorijentira i izgubi. Ona prestaje biti ovdje da raste, ona prestaje čuvati Božje, ona zaboravi voljeti!!! Oholost razara jednostavnost duše, ono "biti" i postojati bez dodavanja, bez napora, "sine plicis", što je zapanjujuća karakteristika poniznih osoba. "Gloria mea alteri non dabo!" – "Neću dati svoje slave drugima!" - reče Jahve, a ja se pitam može li to oholica uopće čuti?

Kad oholost dotakne svećeničke skute, farizejstvo postane tron, a karijerizam ostvarivanje scene i usporedbe u Evanđelju: "Gratias ago tibi, quia non sum sicut ceteri hominum!" – "Hvala ti što nisam kao drugi ljudi!" Kod takve životne svećeničke tragedije, drugi ljudi postoje samo kao usporedba, da bi se oholost mogla uzdići dok druge ponižava, a strah postane uzglavlje.

Svjedočim za tolike dobre osobe koje se osjećaju obezvrijeđenima, nevoljnima i poniženima samo zato što su bolje, uspješnije ili inteligentnije od njihovih progonitelja. Osjećaju krivnju jer su dobre ili nadarene, ili zato što su radine. Na putu oholosti, ta se pogrješka jako kažnjava: hladnoćom, neprijateljstvom, šutnjom, ignoriranjem, mobingom, zavišću i klevetom.

Zato, kad oholost obije vrata tvojih privatnih prostorija, objesi natpis na ulaz: "Initium omnis peccati est superbia!"

POSESIVNOST

Datum 17.06.2018.

posesivnost

Ljudi su danas bolesni od posesivnosti. Ne znaju što je to Sloboda Duha. Mnogi je se čak i plaše jer nisu navikli tako funkcionirati. Ako postoji neki cvijet, najljepši od sveg cvijeća, što ljudi čine? Žele ga posjedovati. Tako je sa svime. Često mu i latice pokidaju, zgaze i duboko rane, ali samo Bog ima moć vratiti ga u prvobitno stanje. Kada čovjek spozna tu milost Božju, ne boji se više ničega. Tada dopušta svome Srcu da se rascvjeta do one punine Božje koju je sam Bog za njega predvidio.

Ne postoji takva Ljepota koja se dade sakriti. Ne treba svijetlo skrivati pod stol, ali niti biserje bacati pred svinje, pouka je naše Raspete i Uskrsle Ljubavi Krista. Očito treba biti ozračje spremno, Srce otvoreno i Svijest probuđena. Sve u svoje vrijeme. Postoji vrijeme sijanja i vrijeme žetve, vrijeme kušnje i vrijeme milosti, vrijeme davanja i vrijeme primanja, vrijeme čekanja i vrijeme očitovanja, vrijeme molitve i vrijeme uslišanja, vrijeme nepravde i vrijeme pravde, vrijeme poniženja i vrijeme slave.

No, posesivnost ne pozna takvu logiku Božju. Ona bi sve odmah i sad. Velike se laži svugdje pa i u posesivnosti brane velikim zločinima. Ljubav uvijek izmiče organiziranju i kontroli, jer je po svojoj naravi Slobodna. Stoga nitko nema pravo tražiti takav oblik ljubavi da mu se drugi pretvori u roba ili stvar kako bi ga mogao posjedovati. „Nitko ne može tražiti od Ljubljenoga da postane ovca kako bi je mogao strići, ni zalogaj kako bi ga mogao progutati, ni kap vode kako bi njom utažio žeđ" (Lj. Rupčić).

Uistinu lakše se boriti protiv zablude i laži, nego protiv posesivna srca i njegovih dojmova. Nisu krive samo frustracije, već poremećene naravi čiji su uzroci u slaboj volji. „Ljubavi" na takvim temeljima ne usude se izreći ni svoje ime, dok poplava posesivnih osjećaja više uvjerava u bolest nego u Ljubav i Iskrenost. Ljudi zapravo dobro misle, ali se loše vole. I to je izvor nerješivih problema među njima. „U ovom životu naučio sam samo jednu stvar: naučio sam ljubiti i želim vam samo jednu stvar: da vi znate ljubiti" (Aragon).

Ima ljudi koji su svojim moraliziranjem postali činovnici i birokrati seksa. Oni koji nikada nisu ljubili ni smjeli ljubiti propisuju priučenim moralnim normama kako treba ljubiti. Ali, prije svega nego li se čovjeku propiše što smije, a što ne smije činiti, treba konačno znati što je čovjek i pomoći mu da bude čovjek. Opasno je živjeti bez Ljubavi. Posebno je opasno ostarjeti bez nje i slave.

Kada bi bar posesivnost bila zadnje od ljudskih ludosti. Danas uz nju, u našem društvu nažalost postoji i službena ljubav koja se ni u čemu ne razlikuje od mržnje, osim u nazivu. Vrlo je školovana, uglađene diplomacije i krvavih očiju. Ljubav na sreću nema alternative, dok je posesivnost itekako ima. Ah, ta Ljubav zaludila je svima pa i svecima. I oni se ne bave svetošću, nego Ljubavlju.

Više članaka ...

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.