Riječ

KAD OHOLOST OBIJA VRATA!!!

Datum 03.06.2018.

oholost

Najunosniji bi posao bio kupiti oholice za ono što uistinu jesu, i nanovo ih prodati za onoliko koliko misle da vrijede. Istinitost toga je teška, njezin je korijen u oholosti, put u propasti, plod u sramoti. I kad sijede kose ne budu dostatne da sačuvaju lažno dostojanstvo, tad oholost obija vrata.

Umišljenost stvara nasilje, spletke hranjene strahom pokušavaju zatamniti sjećanja. Svi dokazi se rasplinu i izblijede, ili se nađe neko opravdanje koje uime solidarnosti pokrije počinjeno zlo. Tako se lako nakupe argumenti, razna mišljenja i puste frazetine koje, malo po malo, uguše glas savjesti, a ona postaje sve slabija, prozirnija i rastresenija.

Postoji put koji zasigurno nije put spasenja, ni sreće, ni ikojeg blagoslova i koji, unatoč svemu, postoji samo zato da bismo, kad nas dotakne, znali itekako cijeniti svoju slobodu i još hrabrije se boriti za vlastito dostojanstvo.

Ako postoji ikoji put koji duše čini kompliciranima, to je put oholosti. Slijed hoda u oholosti labirint je u kojemu se duša dezorijentira i izgubi. Ona prestaje biti ovdje da raste, ona prestaje čuvati Božje, ona zaboravi voljeti!!! Oholost razara jednostavnost duše, ono "biti" i postojati bez dodavanja, bez napora, "sine plicis", što je zapanjujuća karakteristika poniznih osoba. "Gloria mea alteri non dabo!" – "Neću dati svoje slave drugima!" - reče Jahve, a ja se pitam može li to oholica uopće čuti?

Kad oholost dotakne svećeničke skute, farizejstvo postane tron, a karijerizam ostvarivanje scene i usporedbe u Evanđelju: "Gratias ago tibi, quia non sum sicut ceteri hominum!" – "Hvala ti što nisam kao drugi ljudi!" Kod takve životne svećeničke tragedije, drugi ljudi postoje samo kao usporedba, da bi se oholost mogla uzdići dok druge ponižava, a strah postane uzglavlje.

Svjedočim za tolike dobre osobe koje se osjećaju obezvrijeđenima, nevoljnima i poniženima samo zato što su bolje, uspješnije ili inteligentnije od njihovih progonitelja. Osjećaju krivnju jer su dobre ili nadarene, ili zato što su radine. Na putu oholosti, ta se pogrješka jako kažnjava: hladnoćom, neprijateljstvom, šutnjom, ignoriranjem, mobingom, zavišću i klevetom.

Zato, kad oholost obije vrata tvojih privatnih prostorija, objesi natpis na ulaz: "Initium omnis peccati est superbia!"

KAO DJECA

Datum 10.06.2018.

budimo_kao_djeca2

Zagledajte se u djecu! Pogledajte im u oči! Poslušajte njihov smijeh, uočite njihovu radost i bezbrižnost! Gledajte ih srcem i neće vam trebati puno da progledate. Biti kao dijete, to je izazov života. Kad Isus daje primjer djeteta, onda ne misli na to da moramo biti djetinjasti. On kaže: "Budite kao djeca!" Na što zapravo misli? Pogledajte kako djeca s čuđenjem otkrivaju svijet. Ona se dive, otvorena su za novo, za nove životne izazove. Njima je svaki korak nov, svaki trenutak nova stvarnost, novi izazov. A mi odrasli kao da smo izgubili sposobnost da divljenjem i čuđenjem promatramo život i svijet, otvorena srca susrećemo ljude. Biti kao dijete znači ne definirati život, ne određivati ga, već biti uvijek otvoren za nove poticaje. Dopustiti Bogu da nas uvijek iznova poticajima Duha otvara životu i odgaja.     

Za to treba velika poniznost i malenost. Dopustiti da se dogodi život, predati se u Božje ruke – biti kao dijete. Isus nam primjerom djeteta želi predočiti veliku životnu mudrost. Dijete ne može živjeti samo. Ono se predaje u ruke onih koji ga vole. Ono se predaje u ruke drugih i živi na temelju povjerenja i osjećaja ljubavi. Tko od nas odraslih može reći da mu takva ljubav i takvo povjerenje u ljude s kojima živi nije potrebno? Mi smo ljubljena djeca Božja, a Bog svoju djecu nikad ne ostavlja. Gledajmo djecu i učimo od njih. Oni su najbolja škola odraslima. Gledajte ruke svojih djedova i baka, sjetite se topline vaših roditelja, mirisa vašega doma! Osjetite to! Dopustite da vas Bog i danas kroz te stvari odgaja. Srcem doživljavajmo život, srcem ga shvaćajmo. Neka nam djeca pokažu put, ona dobro razumiju što je ljubav. To je jedina stvarnost koja je svima potrebna. Ne zaboravimo ljubav onih koji su nam je darovali. Neka nas Bog sve blagoslovi i vodi putem malenosti, otvorenosti i ljubavi.

PRAZNO KRITIZERSTVO!

Datum 06.05.2018.

PRAZNO KRITIZERSTVO!

 

Naša Raspeta i Uskrsla Ljubav želi da budemo ljudi kriterija, da znamo prosuditi osobe, situacije, okruženja i događaje s nadnaravnim duhom i praktičnim smislom za život. Nije li Isus u tom kontekstu izrekao? „Budite lukavi kao zmije, a bezazleni kao golubovi". S tom sposobnošću kršćanske, mirne i objektivne prosudbe, obranit ćemo se od nas samih i od naših neprijatelja, prije svega neprijatelja naše duše, te tako usavršavati naše djelovanje i rad.

U vremenu u kojem kritizerstvo mnogima postaje stil života, da ne kažem hrana za život, sve je više glupih i lakoumnih, koji se izgube u detaljima ili žive izvan stvarnosti. Onih koji ništa ne čine i ne rade, te tako gube ili su izgubili, na njihovu veliku nesreću, smisao vrijednosti prosuđivanja i razlučivanja.

Kritika promašenog čovjeka, koji se zbog svojeg promašaja pokazao kao neprijatelj Božji je zapravo sveopća kritika, takav želi sve povući u vlastiti promašaj. Ironična i zajedljiva kritika je olaka, površna, uvijek spremna izrugati najsvetije i ozbiljne stvari. Zavidna kritika, rođena između strahova i inata, infantilna je i umišljena. Kritika idiota je glupost. Ohola kritika je prepotentna i nemilosrdna te normalno, začinjena najgorim sastojcima. Častohlepna kritika je neistinita jer teži tome da istakne sebe na štetu drugih. Sektaška kritika je apriorna, djelomična i netočna, to je kritika onog koji se svjesno i hladnokrvno koristi lažima. Kritika kojoj je za cilj vrijeđati, gorka je i oštra, na sve strane pršti zloba. Kritika iskrenog čovjeka je konstruktivna. Prijateljska kritika je ljupka i svrhovita dok je kršćanska kritika posvećujuća.

O kada bi ljudi uvijek imali na pameti spasenje osobe i njezine nakane. Kada bi u svojim kritikama uvijek bili objektivni, a ne subjektivni. Kada bi se s poštovanjem zaustavili pred svetištem osobe i njezinim unutarnjim svijetom. Što jedan kritizer zapravo zna o nakanama, motivima i svim subjektivnim okolnostima neke osobe čije dubine Srca poznaje samo Raspeta i Uskrsla Ljubav – Krist?

Jedino duboko ljudska kritika, koja poznaje ljudska ograničenja je kršćanska kritika. Takva kritika poštuje ono što pripada Gospodinu, stvara i čuva prijateljstvo, čak i među protivnicima te se očituje u potpunom poštovanju i razumijevanju prema osobi.

Uistinu, jedino bogatim unutarnjim životom, dubokim shvaćanjem stvari u ozbiljnoj zauzetosti za život, moguće je zadobiti uz pomoć Božju...

... sposobnost razlučivanja i procjenjivanja.

POSESIVNOST

Datum 17.06.2018.

posesivnost

Ljudi su danas bolesni od posesivnosti. Ne znaju što je to Sloboda Duha. Mnogi je se čak i plaše jer nisu navikli tako funkcionirati. Ako postoji neki cvijet, najljepši od sveg cvijeća, što ljudi čine? Žele ga posjedovati. Tako je sa svime. Često mu i latice pokidaju, zgaze i duboko rane, ali samo Bog ima moć vratiti ga u prvobitno stanje. Kada čovjek spozna tu milost Božju, ne boji se više ničega. Tada dopušta svome Srcu da se rascvjeta do one punine Božje koju je sam Bog za njega predvidio.

Ne postoji takva Ljepota koja se dade sakriti. Ne treba svijetlo skrivati pod stol, ali niti biserje bacati pred svinje, pouka je naše Raspete i Uskrsle Ljubavi Krista. Očito treba biti ozračje spremno, Srce otvoreno i Svijest probuđena. Sve u svoje vrijeme. Postoji vrijeme sijanja i vrijeme žetve, vrijeme kušnje i vrijeme milosti, vrijeme davanja i vrijeme primanja, vrijeme čekanja i vrijeme očitovanja, vrijeme molitve i vrijeme uslišanja, vrijeme nepravde i vrijeme pravde, vrijeme poniženja i vrijeme slave.

No, posesivnost ne pozna takvu logiku Božju. Ona bi sve odmah i sad. Velike se laži svugdje pa i u posesivnosti brane velikim zločinima. Ljubav uvijek izmiče organiziranju i kontroli, jer je po svojoj naravi Slobodna. Stoga nitko nema pravo tražiti takav oblik ljubavi da mu se drugi pretvori u roba ili stvar kako bi ga mogao posjedovati. „Nitko ne može tražiti od Ljubljenoga da postane ovca kako bi je mogao strići, ni zalogaj kako bi ga mogao progutati, ni kap vode kako bi njom utažio žeđ" (Lj. Rupčić).

Uistinu lakše se boriti protiv zablude i laži, nego protiv posesivna srca i njegovih dojmova. Nisu krive samo frustracije, već poremećene naravi čiji su uzroci u slaboj volji. „Ljubavi" na takvim temeljima ne usude se izreći ni svoje ime, dok poplava posesivnih osjećaja više uvjerava u bolest nego u Ljubav i Iskrenost. Ljudi zapravo dobro misle, ali se loše vole. I to je izvor nerješivih problema među njima. „U ovom životu naučio sam samo jednu stvar: naučio sam ljubiti i želim vam samo jednu stvar: da vi znate ljubiti" (Aragon).

Ima ljudi koji su svojim moraliziranjem postali činovnici i birokrati seksa. Oni koji nikada nisu ljubili ni smjeli ljubiti propisuju priučenim moralnim normama kako treba ljubiti. Ali, prije svega nego li se čovjeku propiše što smije, a što ne smije činiti, treba konačno znati što je čovjek i pomoći mu da bude čovjek. Opasno je živjeti bez Ljubavi. Posebno je opasno ostarjeti bez nje i slave.

Kada bi bar posesivnost bila zadnje od ljudskih ludosti. Danas uz nju, u našem društvu nažalost postoji i službena ljubav koja se ni u čemu ne razlikuje od mržnje, osim u nazivu. Vrlo je školovana, uglađene diplomacije i krvavih očiju. Ljubav na sreću nema alternative, dok je posesivnost itekako ima. Ah, ta Ljubav zaludila je svima pa i svecima. I oni se ne bave svetošću, nego Ljubavlju.

DANAŠNJI ATEIZAM

Datum 01.07.2018.

DANAŠNJI ATEIZAM

zlatno_tele_655_400

Današnji ateizam nije umna, nego voljna dimenzija ljudskog društva. On se danas pretvara u robu široke potrošnje, koja se čovjeku već gadi. Ateizam je u današnjem društvu postao misionarski. Pri tom sve više manipulira ljudskim nagonima i nevoljama nego znanošću. Upravo je zato znanstveno pobijanje ateizma samo pretjerivanje iz jednog u drugi oblik ateizma. Ako se najezdom današnjeg ateizma prolome moralni nasipi, svijet će se pretvoriti u baruštinu.

Ateizam kao takav nije jedinstven, ni s obzirom na podrijetlo, ni vrijeme u kojem se događa, ni utemeljenost. Danas je ateizam, prije svega, kritika današnje institucionalizirane crkve, ali može se reći i neizravno poziv na obraćenje. Mnogi su „vjernici" zamračili horizonte i ogadili Boga, te tako druge protjerali u ateizam. Današnji ateizam uglavnom nije nijekanje i odbijanje Boga, nego lažnoga boga, Boga koga su ljudi izobličili. U tom slučaju ateisti nisu protiv Boga, nego protiv njegove karikature. Nije li i Voltaire ustao protiv Boga samo da bi pogodio Isusovce.

Prostor današnjeg ateizma je nepravda, korupcija, pedofilija, skandali, zloupotreba vlasti, nepoštenje, laž, licemjerstvo, izrabljivanje, podobnost, neizvjesnost, zbunjenost, nepovjerenje... Ako to radi netko tko se istodobno poziva na Boga, onda to neminovno pogađa i vjeru u takvoga boga. U tom slučaju „samo ateist može biti dobar kršćanin i samo kršćanin može biti dobar ateist" (E. Bloch). I ateisti i teolozi neka izbiju iz glave da će bilo kakvom teorijom oboriti ili obraniti Boga. Ljudi se susreću i sukobljavaju s Bogom u Životu, a Život je najveća vrijednost, on je za sve, iznad svega.

Da, današnji ateizam ponekad čini uslugu Crkvi. On je na slavu Božju što, makar i nehotice, pročišćava i spašava teologiju i Lice Božje od licemjera. Unatoč svojoj snazi koju današnji ateizam dobiva od nevjere vjernika, neka se ne nada pobjedi nad Vjerom. Vjera je čisti Očev Dar, niti je, niti će ikada podlijegati raznim „religio licita".

Protiv današnjeg ateizma treba se boriti svim sredstvima Duha i Ljubavi. To isto treba dopustiti i ateizmu naspram institucionalizirane crkve. Tako bi oba došla do istoga, do Istine o sebi i Bogu, Istine o sadašnjosti i budućnosti. Bog nije daleko ni od jednog čovjeka, On se objavljuje u svakome, stoga je i jednima i drugima nažalost najopasniji potpuni Čovjek, a ne Bog. Što se više današnji ateizam skriva iza ljudskih prava, demokracije i proglasa raznih „sloboda", postaje sve više nastran, sve više radi protiv sebe. Odavna je izgubio onu povijesnu „borbenost" kada je prolijevanjem Vjerničke Krvi jačao bilo Vjere. Današnji ateizam, prije nego li izdahne, učinit će još jednu povijesnu lekciju. On se danas sukobljava s prirodom pa je tamo gdje se dokopao vlasti, sve manje strujanja – što je više vode; manje pameti – što je više škola; manje kruha – što je više uspjeha; manje prava – što je više zakona; više bogova – što je više ateizma.

Više članaka ...

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).