NaslovnaSvetac danaOžujakSveti Dominik Savio, sveti Makarije Jeruzalemski, sveti John Ogilvie

Sveti Dominik Savio, sveti Makarije Jeruzalemski, sveti John Ogilvie i sveti mučenici iz Sebaste

Ožujak
Četvrtak, 10. Ožujak 2022. 00:00

sveti_dominik_savio

Sveti zaštitnik kojeg se danas prisjećamo je Dominik (Domenico) Savio, salezijanac, učenik Don Ivana Bosca. Rođen je 2. travnja 1842. u talijanskom gradiću Riva presso Chieri (Pijemont) kao jedno od desetoro djece kovača i krojačice. Nakon osnovne škole, izuzetno daroviti i pobožni dječak, ministrant od pete godine, koji je kao sedmogodišnjak primio prvu pričest, ušao je s 12 godina u oratorij Don Bosca u Torinu sa željom da postane svećenik.

sveti_dominik_savio_3

Vedar i miran dječak, druželjubiv i omiljen među školskim drugovima, isticao se izvanrednom pobožnošću, duhovnom radošću, žarom za spasenjem i naročitim karizmatičkim darovima. Posebnu pobožnost iskazivao je prema Mariji, a devet mjeseci pred smrt osnovao je društvo Bezgrješne i sastavio pravila koja pokazuju visoku duhovnost i neobičnu zrelost za dječaka od 14 godina. Krhka zdravlja, preminuo je od plućne bolesti 9. ožujka 1857., u Mondoniju, jednoj četvrti grada Castelnuovo Don Bosco u Pijemontu. Posljednje riječi, koje je izrekao, bile su: "Kakve prekrasne stvari vidim!"


Prvi, izuzetno popularni životopis Domenica Savija napisao je sam Don Bosco, njegov mentor i učitelj, najbliži i najpouzdaniji svjedok njegovog svetog života. Papa Pio XII. proglasio ga je 1950. blaženim, a 1954. svetim. Najmlađi je proglašeni svetac koji nije podnio mučeništvo. Zaštitnik je dječaka, dječjih zborova, zborova, ministranata, maloljetnih prijestupnika, lažno optuženih osoba te mnogih ustanova, župa i crkava diljem svijeta, u Hrvatskoj (Slavonski Brod-Kolonija) i Vojvodini (Mužlja kod Zrenjanina).

Sveti Makarije Jeruzalemski

Sveti Makarije (Macarius) Jeruzalemski, biskup, rođen je u III. stoljeću. Prema crkvenom povjesničaru Sozomenu, Makarije je bio jeruzalemski biskup od 312., a na Tirskom saboru 335. već se kao jeruzalemski biskup spominje Makarijev nasljednik Maksim. Pretpostavlja se stoga da je Makarije preminuo oko godine 334. Sveti Atanazije u svojim govorima protiv arijanskog krivovjerja spominje Makarija kao „čovjeka časnog i jednostavnog apostolskog stila". Na Prvom nicejskom saboru 325. biskup Makarije ubrajao se među najžešće protivnika arijanizma i sudjelovao u sastavljanju Nicejskog vjerovanja, prihvaćenog od svih kršćanskih Crkava.

Sudjelovao je 326. sa caricom, svetom Jelenom Križaricom, majkom cara Konstantina Velikog, u uspješnoj potrazi za svetim Križem. Kad je carica Jelena posjetila mjesto Kristove smrti i uskrsnuća u Jeruzalemu, u špilji blizu Golgote pronađena su tri križa. Biskup Makarije utvrdio je tada koji je od tih križeva Isusov. Kad je jedna teška bolesnica dotaknula pravi križ, odmah je ozdravila.

Prema svetom Euzebiju Cezarejskom, biskupu i crkvenom povjesničaru, car Konstantin Veliki naložio je tada biskupu Makariju da izgradi raskošnu i veličanstvenu Baziliku svetog groba kako bi se obilježilo i proslavilo mjesto smrti i uskrsnuća Otkupitelja svijeta. Njezina je gradnja trajala od 327. do 335., a obnovljena je 1141. U toj bazilici kršćani štuju Kalvariju i Isusov grob. Relikvije svetog Makarija Jeruzalemskog čuvaju se i štuju u kapeli svetog Antuna u američkom gradu Pittsburghu (Pennsylvania).

Sveti John Ogilvie

Sveti John Ogilvie, škotski isusovac, svećenik i mučenik, rođen je 1579. u Drum-na-Keithu, u blizini gradića Keitha (grofovija Banffshire, sjeveroistočna Škotska), u protestantskoj kalvinističkoj obitelji, kao sin plemića Sir Waltera Ogilvieja. Još kao dječak poslan je na školovanje u prekomorske europske zemlje. Pod utjecajem glasovitog flamanskog bibličara, isusovca Cornelisa Cornelissena van den Steena, poznatog pod imenom Cornelius Cornelii a Lapide, obratio se 1596. u flamanskom gradu Leuvenu na katoličku vjeru. Jedno vrijeme je kao pitomac Škotskog kolegija studirao na sveučilištu u Leuvenu. Školovao se kod benediktinaca u njemačkom gradu Regensburgu i kod isusovaca u češkim gradovima Olomoucu i Brnu. Stupio je u Beču 5. studenoga 1599. u Družbu Isusovu kao član Austrijske provincije, a usavršavao se na kolegijima u Beču i Olomoucu.

Ubrzo je postao cijenjen zbog svoje iskrene pobožnosti, izvanredne sposobnosti za rad s mladima, djelovanja u Marijinim kongregacijama i svoje duboke ljubavi prema Bogu i bližnjima. John Ogilvie nikada nije zaboravio da je Škot i stoga je neprestano čeznuo za povratkom u svoju domovinu i apostolskim djelovanjem u voljenom zavičaju. Kad je 1610. u Parizu zaređen za svećenika, zamolio je poglavare da ga pošalju u Škotsku, ali oni su smatrali da još nije kucnuo pravi trenutak za taj korak. Zbog toga je otac Ogilvie prve godine svoga svećeništva proveo u francuskom gradu Rouenu (Normandija) i tamošnjoj biskupiji. Tadašnji isusovački general Claudio Acquaviva poslao ga je u studenom 1613. u Škotsku sa zadatkom da svoje sunarodnjake utvrdi u katoličkoj vjeri, a one koji su otpali vrati u krilo Crkve. Bilo je to razdoblje žestokih progona katolika, posebno svećenika. Otac Ogilvie uspio se potajno iskrcati u Škotskoj i odmah pošao djelovati u sjeverne škotske pokrajine, gdje je pronašao malo vjernih katolika. Nakon nekog vremena otputovao je u Francusku kako bi se s tamošnjim isusovačkim poglavarima posavjetovao o daljnjem radu. Vratio se potom u Škotsku i potpuno se posvetio tajnom apostolskom radu u Edinburghu, Glasgowu i Renfrewshireu. Neumorno je radio dan i noć, uvijek u opasnosti da bude otkriven i umoren. Pohađao je i katolike po zatvorima. Bio je prerušen u tobožnjeg trgovca konjima i bivšeg vojnika pod imenom Watson.

Bio je izdan od jednog doušnika i uhićen 14. listopada 1614. u Glasgowu. Zatvoren je u gradu Paisleyju, gdje su ga ispitivali i zvjerski mučili. Nije htio odati imena škotskih katolika, a kad su ga na preslušavanju upitali tko je poglavar Crkve u Škotskoj, kralj ili papa, izjavio je da je duhovna glava Crkve papa. Iskazao je svoju građansku lojalnost prema kralju, ali je izjavio da na duhovnom području primat pripada papi. Nakon tri sudska procesa osuđen je na smrt i 10. ožujka 1615. pogubljen vješanjem na raskršću Glasgow Cross. Hrabro je i vedro pošao u smrt, opraštajući svojim progoniteljima i moleći se do posljednjeg daha. Po nekim izvorima njegovu krunicu pokupio je tada na stratištu jedan od njegovih progonitelja i nakon toga postao pobožnim katolikom do kraja života. Zlotvori su mučenika pokopali na tajnom mjestu, tako da Crkva ne dođe do njegovih relikvija. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 22. prosinca 1929., a papa Pavao VI. svetim 17. listopada 1976., kao prvog škotskog sveca od 1250. godine.

 

 Sveti mučenici iz Sebaste

Četrdeset svetih mučenika iz Sebaste, koji su kao vojnici služili u glasovitoj rimskoj XII. Gromovitoj legiji („Legio XII Fulminata“), stacioniranoj u Meliteni, dali su godine 320. svoj život za Krista Gospodina. Za vrijeme progonstva cara Licinija uhićeno je četrdeset kršćanskih vojnika. Mogli su birati-ili će se odreći svoje vjere ili će umrijeti. Svi su oni odabrali smrt za kršćansku vjeru. Morali su usred ciče zime skinuti odjeću, a zatim su natjerani u zaleđeno umjetno jezero u dvorištu vježbališta, uz kupalište grada Sebeste u Maloj Armeniji (danas grad Sivas u Turskoj). Uz ledenu kupku, pripremljena je i vruća, kako bi primamili one koji neće izdržati muke. Našao se jedan takav pa je iz ledene prešao u vruću vodu, ali je zbog nagle promjene temperature ubrzo umro. Na njegovo mjesto među mučenike je ušao jedan od stražara, Aglaius, koji je skinuo odjeću te izjavio da je i on kršćanin. Kad su se svi mučenici do idućeg jutra smrznuli, njihova tijela iznesena su izvan grada, spaljena, a pepeo je prosut u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih pa su željeli uništiti svaki spomen na njih.

 

Dogodilo se to 9. ožujka 320, ali se njihov spomendan od vremena pape Inocenta X. slavi na današnji dan, 10. ožujka. Vjernici su uspjeli spasiti neke relikvije i pokopali ih. Dok su se još nalazili u zatvoru, legionari su napisali oporuku u kojoj traže da poslije smrti budu zajedno pokopani i da se njihove relikvije ne razvlače. Odredili su također da najmlađi među njima, Eunoik, ako ostane pošteđen od smrti i domogne se slobode, postane čuvarom njihova groba. Na kraju oporuke, nakon kratkih savjeta braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi su se potpisali svojim imenima. O njima su slavne propovijedi održali i napisali veliki crkveni govornici i pisci, među njima sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur Nazijanski, sveti Grgur Nisanski, sveti Gaudencije iz Brescije, sveti Efrem Sirski i sveti Grgur Turonski. Oni su pružili vjerodostojno svjedočanstvo o hrabrosti svetih mučenika koji nisu se htjeli odreći svoje vjere nego su se radije smrznuli u vodi. Posvećene su im brojne crkve i kapele diljem svijeta.

 

Festival svetih četrdeset mučenika (makedonski: Če'trse) održava se u makedonskom gradu Štipu svake godine 22. ožujka, u čast četrdeset mučenika iz Sebaste. Sudionici se okupljaju na ulicama i trgovima Štipa, a onda pješače na brdo Isar. Usput se zaustavljaju u crkvi kako bi odali počast svetim mučenicima. Tijekom uspona, prema tradiciji, sudionici se moraju pozdraviti s najmanje četrdeset ljudi i skupiti četrdeset kamenčića, kao i četrdeset cvjetova ili grančica badema koje rastu u okolici. Nakon uspona sudionici bacaju trideset devet kamenčića u rijeku Bregalnicu. Preostali kamenčić se čuva i stavlja se pod jastuk prije odlaska na spavanje. U toj proslavi sudjeluju svi građani Štipa i brojni glazbeni sastavi. Festival svetih četrdeset mučenika u Štipu uvršten je 2013. na popis nematerijalne svjetske baštine.

 

Svi datumi

  • Četvrtak, 10. Ožujak 2022. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.