NaslovnaSvetac danaListopadSveti Placid i Mavro, sveta Faustina Kowalska i blaženi Bartolo Longo

Sveti Placid i Mavro, sveta Faustina Kowalska i blaženi Bartolo Longo

Listopad
Utorak, 5. Listopad 2021. 00:00

sveti_placid_mavro

Danas slavimo svete Placida i Mavra, benediktince iz VI. stoljeća, omiljene učenike svetog Benedikta. Iz II. knjige „Dijaloga" svetog Grgura Velikog doznajemo da je rimski patricij Tertul povjerio svoga sinčića Placida odgoju svetog Benedikta, koji je u blizini Subiaca organizirao prve monaške zajednice. Isto je učinio i rimski senator Eutihije (Eutichio) sa svojim sinom Mavrom. Benedikt, patrijarh zapadnog redovništva, nastanio je svoje monahe u 12 samostana u Subiacu, dok je najmlađe dječake, među njima i Rimljane Placida i Mavra, zadržao uz sebe kao oblate (djeca koja su po roditeljskom zavjetu bila namijenjena redovničkom životu).

sveti_placid_2

U spomenutom djelu svetog Grgura spominje se kako se Benedikt jedne noći uputio na put „s dječačićem po imenu Placid" prema brdovitom predjelu, na kojem su bila podignuta tri samostana. Tamo je Benedikt čudom izmolio vodu, neophodno potrebnu za život redovnika. Jednog dana Placid je pošao na jezero po vodu, ali se okliznuo, pao u jezero i počeo se utapljati. Benedikt, zadubljen u molitvu u svojoj ćeliji, osjetio je opasnost, u kojoj se našao Placid pa mu je u pomoć poslao Mavra.

Mavro je bez oklijevanja otrčao do jezera i izvukao dječaka na obalu. Shvatio je potom da je hodao po vodi, a Placid je to potvrdio, kao i da je vidio raširen Benediktov plašt. Oko 529. Placid je pratio Benedikta iz Subiaca u samostan na Monte Cassinu, kojeg je benediktincima darovao Placidov otac, i tamo sve do smrti živio kao uzoran redovnik. Benediktinci ga časte kao štićenika svoga osnivača i kao uzor svih onih koji kao mladi stupaju u samostan. San Placido je zaštitnik benediktinskih novaka, Messine i drugih talijanskih gradova, a slavi ga i talijanska zajednica u američkom gradu Eastonu (Pennsylvania).

sveti_mavro_2

Mavro (talijanski San Mauro) je bio stariji i zreliji od Placida, te je postao pouzdani, povjerljivi Benediktov suradnik. Asketa, strogi pokornik, đakon, bio je obdaren nadnaravnim moćima i viđenjima, te se pročuo po bezuvjetnoj poslušnosti svojem poglavaru, zbog koje je i prohodao površinom jezera i nije potonuo. Nakon odlaska Benedikta i Placida u Monte Cassino, on je postao opat u Subiacu. Njegovim imenom nazvana je glasovita francuska benediktinska Kongregacija svetog Mavra, osnovana 1618., zaslužna za kritičko proučavanje patristike, povijesti, hagiografije i literature. Kao zagovornika kod čudesnih ozdravljenja bolesnika štuju ga u mnogim zemljama, posebno kod bolesti reumatizma, epilepsije, kostobolje, promuklosti i prehlade.

Sveti Mavro - župna crkva u Dinjiški

Sveti Mavro je zaštitnik bogalja, ugljenara, postolara, kotlara, Azorskih otoka te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Bosiljevo, Dinjiška na Pagu, Žedno-Arbanija na Čiovu).

Sveta Faustina Kowalska

Današnja slavljenica je i sveta Faustina (Faustyna) Kowalska, poljska redovnica, mističarka i promicateljica otajstva Božjeg Milosrđa. Rođena je kao Helena Kowalska 25. kolovoza 1905. u selu Głogowiecu kod Łęczyce (župa Świnice Warckie, Lódzko vojvodstvo), treća od desetero djece siromašne i pobožne seljačke obitelji. Helenin otac Stanisław bio je tesar i poljoprivrednik, marljiv i pobožan čovjek (svako jutro i svaku večer molio je časoslov Blažene Djevice Marije). Majka Marianna svoju djecu je od malenih nogu učila molitvi i radu. U svojem „Dnevniku" sveta Faustina zapisala je i sjećanja na rano djetinjstvo. "Kada sam bila na večernjoj svetoj misi, a Gospodin Isus izložen u pokaznici, darovana mi je Božja ljubav koja je ispunila moje malo srce. Gospodin mi je podario razumijevanje božanskih otajstava." Često bi noću ustajala i molila. Završila je tri razreda škole, a prvu svetu pričest primila u devetoj godini. Na putu iz crkve upitao ju je susjed: "Zašto ne ideš s ostalim djevojčicama?" Njezin je odgovor glasio: "Idem s Gospodinom Isusom." Kad bi se iz crkve oglasila zvona za podizanje, prekinula bi svaki posao, kleknula i pozdravila Isusov dolazak na oltar. Sa šesnaest godina otišla je u grad Aleksandrów i tamo radila godinu dana kao služavka u obitelji tamošnjeg vlasnika pekare i trgovine. Vratila se kući i zamolila roditelje za ulazak u samostan. Roditelji joj u početku nisu dali dopuštenje. Kad je Helena bila na jednom plesu u Lódzu, ukazao joj se Gospodin Isus, pokriven mnogobrojnim ranama. Tužnim glasom obratio se Heleni: "Koliko ću te puta morati zvati i koliko ćeš me puta odbiti? Odmah pođi u Varšavu. Tamo ćeš ući u samostan." Helena je 1925. stupila u Družbu sestara Majke Milosrđa u Varšavi koja se bavila odgojem i zbrinjavanjem nevoljnih djevojaka. Dobila je redovničko ime Maria Faustyna od Presvetog Sakramenta. Prve zavjete položila je 1928., a vječne zavjete 1933. Nakon Varšave boravila je i u samostanima u Płocku, Vilniusu i Krakówu. Kao redovnica obavljala je poslove kuharice, vrtlarice i vratarke. Glasine o njezinom bogatom unutarnjem životu ubrzo su se proširile pa su je neki optuživali da je histerična sanjarica ili čak da je opsjednuta zlim duhovima. Pregledali su je vrhunski liječnici specijalisti i proglasili je potpuno zdravom. Faustina je od svoje družbe uvijek iznova tražila oprost za nesvjesne prijestupe i pogreške. Uz veliku pobožnost prema Djevici Mariji sestra Faustina bila je naročito gorljiva štovateljica euharistijskog Isusa. Jednom, kad se vratila iz bolnice, poglavarica je za nju odredila dodatnu hranu. Sestra koja ju je posluživala, zbog toga ju je u šali nazvala "princezom". Na to je inače ponizna sestra Faustina odgovorila ponosno: " I jesam princeza! Danas sam primila Gospodina u svetoj pričesti i kraljevska krv kola u meni!" Mističarka, obdarena čestim vizijama, primila je objavu Božanskog Milosrđa. Naređeno joj je da naslika Isusa, onakvog kakav se pojavljuje u njezinim viđenjima i da ispod napiše: „Isuse, u tebe se ufam!" Učinila je to 1935., uz pomoć slikara Eugeniusza Kazimirowskog, s crvenim i bijelim svjetlom koje sjaji iz presvetog Srca Isusovog.

Na poticaj svojeg ispovjednika u Vilniusu, blaženog Michała Sopoćka, počela je voditi svoj „Dnevnik". U „Dnevnik" je od 1934. do 1938. zapisivala svoje vizije i objave, pored ostalog i ove Isusove riječi: „Ti ćeš izmiriti zemlju s nebom, umirit ćeš pravednu Božju srdžbu i izmoliti svijetu milosrđe. Bori se za spasenje duša. Ohrabruj ih da se pouzdaju u moje milosrđe, jer to je tvoja zadaća u ovom i u budućem životu. Tajnice mojeg najdubljeg otajstva, znaj, da si u isključivoj prisnosti sa mnom. Ti ćeš pripravljati svijet na moj konačni dolazak. Vječno ćeš stajati pred mojim prijestoljem kao živi svjedok mojeg milosrđa. Srce mojeg srca, ispuni se radošću." Uz pomoć blaženog Michała Sopoćka uspješno je pokrenula akciju da se na Bijelu nedjelju uvede svetkovina Božanskog Milosrđa s nizom popratnih pobožnosti (krunica Božanskog milosrđa, sat Božjeg Milosrđa, devetnica u čast Božanskog Milosrđa, od Velikog petka do Bijele nedjelje). U pratnji svojeg anđela čuvara prošla je čistilište i pakao, a 28. studenog 1936. otvorile su joj se i sve divote neba. Bolovala je od tuberkuloze. Kada zbog bolesti nije mogla ići na svetu misu, pričest joj je donosio anđeo. Na Veliki petak 1937. primila je skrivene rane Isusove. Preminula je na današnji dan, 5. listopada 1938, u Krakówu. Njezino tijelo počiva u tamošnjem svetištu Božanskog Milosrđa. Zaštitnica je Lódza i svoje rodne župe Świnice Warckie. Papa Ivan Pavao II. uputio je 1980. Crkvi encikliku o Božanskom Milosrđu (Dives in misericordia), a krakowski nadbiskup kardinal Franciszek Macharski uveo 1985. u svojoj nadbiskupiji blagdan Božanskog Milosrđa. Ivan Pavao II. proglasio je 1993. Faustinu Kowalsku blaženom, a 2000. svetom. Uvrstio je tada i svetkovinu Božanskog Milosrđa na Bijelu nedjelju.

Blaženi Bartolo Longo

Blaženi Bartolo Longo, talijanski odvjetnik, dominikanski trećoredac, utemeljitelj ustanova za djecu zatvorenika i kongregacije Kćeri svete krunice, rodio se 10. veljače 1841. u Latianu (provincija Brindisi, Puglia). Sin liječnika Bartolomea Longa i Antonije Luparelli, s 10 godina ostao je bez oca. Odgojen u katoličkom duhu, školovao se do 1858. kod redovnika pijarista. Bio je odličan učenik, a isticao se u književnosti, govorništvu, mačevanju, plesu i glazbi (svirao je glasovir i flautu). Živahan mladić nemirnog duha, upisao je 1861. studij prava u nedalekom Lecceu, prekinuo ga i zatim ga 1864. dovršio u Napulju. Nakon diplome započeo je uspješnu odvjetničku karijeru. Na sveučilištu u Napulju Bartolo se susreo s profesorima i kolegama koji su njegovu vjeru stavili na tešku kušnju. Mnogi su profesori bili protivnici kršćanstva, a kolegama je najvažnija bila zabava. U Bartolu su se tada produbile mnoge dvojbe, a on je potražio odgovore u spiritizmu, okultizmu i sotonizmu. Izrugivao se Crkvi i demonstrirao protiv pape. Kako bi poboljšao svoje sposobnosti spiritističkog medija, podvrgao se dugim gladovanjima pa se razbolio i pao u tešku fizičku i psihičku depresiju. Tada je susreo uglednog profesora iz svojeg zavičaja, Vincenza Pepea, koji mu je pomogao u nalaženju pravog puta. Bartolo se ispovijedio 29. svibnja 1865. ocu dominikancu Albertu Radenteu i nakon toga je krenuo od početka. Prosvijetlila ga je snaga uskrsnog otajstva i odlučio je radost tog ponovnog otkrića prenijeti svojim dotadašnjim prijateljima koji su ga dočekali uvredama i pogrdama. Bartolo je to ponizno prihvatio jer se želio iskupiti za svoju neslavnu prošlost. Postao je 25. ožujka 1871. dominikanski trećoredac. Preselio se 1872. iz Napulja u nedaleki gradić Pompei. Jednog dana, dok se s tugom prisjećao svoje žalosne prošlosti, čuo je glas koji mu je rekao: „Ako se želiš spasiti, širi pobožnost krunice. Učiniš li tako, bit ćeš spašen. Gospa ti to obećava.“ Bartolo je spremno i odlučno odgovorio: „Neću otići iz ovog kraja, a da prije ne raširim tvoju krunicu.“ 

Život mu je napokon zadobio konkretan cilj. Postao je vjeroučitelj, aktivan u župi, organizator pučkih vjerskih proslava, a 1875. pokrenuo pučke vjerske misije, posvećene molitvi krunice. Uz pomoć prijatelja započeo je 1876. gradnju crkve Blažene Djevice od Svete Krunice u Pompejima (Santuario della Beata Vergine del Rosario di Pompei). Ta je crkva dovršena 1891. i postala omiljenim hodočasničkim svetištem, u kojem su se događala čudesna ozdravljenja. Papa Leon XIII. proglasio ju je 1901. bazilikom, a danas u nju dolazi svakodnevno oko 10 tisuća hodočasnika. Bartolo je od 1885. bio oženjen groficom Mariannom Farnararo De Fusco (1836-1924), koja mu je pomagala u svim njegovim podvizima. Usrdno je vodio brigu o siročadi i pokrenuo Ustanovu za djecu zatvorenika. Osnovao je 1887. sirotište za djevojčice, a 1892. počeo graditi dom za djecu zatvorenika. Djeci je omogućio obrazovanje, a usput pozitivno djelovao i na njihove roditelje. Longovi protivnici pokušali su kojekakvim glasinama i klevetama uništiti njegovo djelo. Franjevac, otac Ludovico da Casoria (proglašen svetim 2014), savjetovao mu je tada da svoje ustanove i svoje cjelokupno djelo preda na upravljanje papi Piju X. Službenim dokumentom od 12. rujna 1906. Ustanova iz Pompeja (Opera di Pompei) postala je papinska. Pio X. cijenio je Bartola Longa koji ga je, tada već osamdesetgodišnjak, za jedne audijencije upitao: „Sveti oče, mogu li sada počinuti u miru?“ Papa mu je odgovorio: „Ne, dragi naš Bartolo. Vi ne smijete počinuti, valja Vam raditi!“  Tako je on nastavio raditi i uspio dovršiti svoj posljednji projekt, kojim je ostvario plan pomaganja djeci u nevolji. Utemeljio je 1922. Institut za kćeri zatvorenika, povjeren sestrama dominikankama, Kćerima svete krunice (Suore Domenicane Figlie del Santo Rosario), koje je utemeljio 1897. Bartolo Longo preminuo je u Pompejima na današnji dan, 5. listopada 1926, a pokopan je u kripti bazilike uz suprugu Mariannu. Ostavio je iza sebe brojna djela koja su njegovi nasljednici potom preuzeli i nastavili. Svetu krunicu uspio je proširiti čitavim svijetom. Bio je poznat i kao „Brat Krunica“ („Fratel Rosario“). Njegovo djelo je zaziv Blaženoj Djevici Mariji od Krunice koji se 8. svibnja, kao i na prvu nedjelju u listopadu, posvuda moli u istom trenutku. Papa Ivan Pavao II, koji je hodočastio u Pompeje, proglasio je „apostola krunice“ Bartola Longa 26. listopada 1980. blaženim. I papa Benedikt XVI. posjetio je 2008. svetište u Pompejima i tada blaženog Bartola Longa usporedio sa svetim Pavlom koji je također jedan dio svojeg života bio neprijatelj Crkve. Pompeje je 2015. pohodio i papa Franjo.

 

Svi datumi

  • Utorak, 5. Listopad 2021. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.