NaslovnaSvetac danaSveti Ivan XXIII., sveti Daniele Comboni i sveti Canice

Sveti Ivan XXIII., sveti Daniele Comboni i sveti Canice

Listopad
Srijeda, 11. Listopad 2017. 00:00 - 23:59

Danas se s radošću prisjećamo velikog i dobrog koncilskog pape, svetog Ivana XXIII. Rodio se 25. studenog 1881. u lombardijskom selu Sotto il Monte (provincija Bergamo) kao Angelo Giuseppe Roncalli. Rodom iz seljačke obitelji, školovao se u Bergamu i Rimu, a za svećenika je zaređen 1904. Vojni kapelan, tajnik biskupa u Bergamu, profesor crkvene povijesti, autor životopisa svetog Karla Boromejskog, bio je od 1925. apostolski vizitator u Bugarskoj, od 1935. apostolski delegat za Tursku i Grčku, od 1944. nuncij u Parizu, a od 1953. kardinal i patrijarh u Veneciji. Nakon smrti Pija XII. biran je za papu 28. listopada 1958. Za vrijeme svog kratkog pontifikata postao je protagonist obnoviteljskih ideja i koncepcija, začetnik crkvenog "aggiornamenta" (podanašnjenja).

blazeni_ivan_xxiii_2

Uvijek nasmijan, vedar, jednostavan i prijazan, bio je omiljen u svijetu zbog svoje topline, čovječnosti i ekumenizma, kao zaštitnik radnika, siromaha, siročadi i odbačenih. Zbog toga je od naroda i prozvan "Ivan Dobri". Kad je nakon obilaska rimskih bolnica posjetio i tamnicu Regina Coeli, kazao je zatvorenicima: "Vi ne možete doći k meni, pa sam ja došao k vama".

Svoje ideje iznio je u programatskoj enciklici "K Petrovoj stolici" (1959.), u socijalnoj enciklici "Majka i Učiteljica" (1961.) te osobito u enciklici "Mir na zemlji" (1963.), u kojoj je, u času kad je svjetski mir bio opasno ugrožen, zatražio da se svi sporovi rješavaju putem pregovora, a ne upotrebom sile.

Iz molitvenih obrazaca uklonio je izraze koji vrijeđaju i ponižavaju Židove (spašavao ih je i pomagao im i u vrijeme rata). Pokrenuo je i otvorio II. vatikanski koncil (1962.-65.), koji je i nakon njegove smrti nastavio rad na crkvenim reformama. Preminuo je 3. lipnja 1963. u Vatikanu. Posljednje riječi koje je izgovorio, držeći ruku svog tajnika, bile su: "Radili smo, služili smo Crkvi. Nismo se zaustavljali skupljati kamenje, koje su s jedne ili s druge strane bacali na nas. A mi ga nismo ni na koga bacali. Imamo mnogo prijatelja. Imat ćemo ih još više. Sastat ćemo se u raju." Blaženim ga je 2000. proglasio papa Ivan Pavao II., a svetim 27. travnja 2014. papa Franjo. Zaštitnik je papinskih poslanika te mnogih župa i crkava širom svijeta, pored ostalog i u našem Zagrebu (Dubrava, Studentski grad).

Sveti Daniele Comboni

Svetac kojeg danas predstavljamo je i Daniele (Daniel) Comboni, talijanski biskup i misionar. Rođen je 15. ožujka 1831. u gradiću Limone sul Garda (provincija Brescia, Lombardija), kao sin siromašnih poljodjelaca Luigija i Domenice. Ljubimac roditelja, od osmero njihove djece jedini je doživio zrele godine. Od 1843. učenik dječačkog zavoda don Nicole Mazze u Veroni, oduševio se već u djetinjstvu za rad u misijama. Studirao je teologiju, medicinu i učio mnoge strane jezike. Za svećenika ga je 1854. zaredio biskup Trenta, blaženi Johann Nepomuk von Tschiderer, a 1857. uputio se u Sudan zajedno s još četiri pitomca Nicole Mazze. Zbog lošeg zdravlja (malarijska groznica) vratio se 1859. u Italiju, ali je zauvijek zavolio Afriku. Predavao je na Mazzinom zavodu od 1861. do 1864. Objavio je 1864. u Torinu „Plan za preporod Afrike". Imao je veliko povjerenje u sposobnosti afričkih ljudi te je bio uvjeren da Afriku treba spašavati uz pomoć same Afrike. Obišao je Francusku, Španjolsku, Englesku, Njemačku i Austriju, skupljao novčana sredstva i posvuda govorio o važnosti evangelizacije Afrike. U Veroni je 1867. osnovao Misijski institut za Crnu Afriku (Istituto delle Missioni per la Nigrizia), za svećenike i laike. Postali su poznati kao Combonijevi misionari (Comboniani), a 1894. nazvani su Kongregacijom sinova Presvetog srca Isusovog (Figli del Sacro Cuore di Gesù). Osnovao je 1872. i ženski institut, Sestre misionarke milosrdne majke crne Afrike (Suore Missionarie Pie Madri della Nigrizia), poznate kao Combonijeve misionarke, Missionarie Comboniane. Slične ustanove osnivao je i u Kairu kako bi misionare prilagodio uvjetima rada u Centralnoj Africi.


Prigodom otvaranja Sueskog kanala, 1869., posjetitelji su uočili da u Combonijevim školama djecu podučavaju crne učiteljice. Njegova zamisao o evangelizaciji Afrike uključivala je suradnju svih snaga Crkve Kristove. Sudjelovao je 1870. na prvom vatikanskom koncilu, gdje je podnio peticiju kojom objašnjava potrebu uključivanja Crkve u evangelizaciju Afrike. Započeo je svoje divovsko djelo u samo dvije misijske postaje, El-Obeid (Kurdufan) i Khartoum, ali su uskoro otvorene i druge (Berber, Delen, Malbes). Imenovan je 1872. apostolskim provikarom, a 1877. vikarom za Centralnu Afriku, područje s gotovo 100 milijuna stanovnika. Iste godine, 1877., imenovan je naslovnim biskupom Claudiopolisa i biskupom Khartouma. Pred njegovim sljedbenicima otvorio se težak put u srce afričkog kontinenta. Mnogi su stradali od tropskih groznica, nesnosne suše, gladi i oskudice, ali Daniele Comboni nije odustajao. Usred krvavih sukoba borio se protiv trgovine crnim robljem, protivio se pašama i služio prosjacima, poticao bijelce da vjeruju crncima, a crnce da se pouzdaju u sebe i da svoju budućnost uzmu u vlastite ruke. Često je putovao u Europu u potrazi za novim misionarima i potrebnim financijskim sredstvima. Surađivao je u znanstvenim radovima o Africi, njezinom zemljopisu, jezicima, otkrićima i običajima. Govorio je šest europskih jezika, arapski i nekoliko centralnoafričkih narječja. Pokrenuo je reviju „Nigrizia", koja izlazi i danas. Iscrpljen od groznice preminuo je 10. listopada 1881., u pedesetoj godini života, u Khartoumu, glavnom gradu Sudana. Njegove posljednje riječi bile su: „Ja umirem, ali moje djelo neće umrijeti." Djelo svetog Danielea Combonija doista nije umrlo i procvalo je punim cvatom, poput dobrog sjemena bačenog u plemenitu afričku zemlju. Combonijeva zajednica razgranala se u veliko stablo i proširila se ne samo po Africi, nego i u Europi, Latinskoj Americi i Aziji. Comboniani, Combonijeva obitelj, djeluju i danas, a njegovi svećenici, braća i sestre, prema podacima iz godine 2008. služe u 328 bolnica, škola i sirotišta u više od 40 zemalja, s 1803 misionara i misionarki, od toga 1296 svećenika. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1996., a svetim 2003.

Sveti Canice

Sveti Canice (gelski Cainnech, latinski Canicus, engleski Kenneth i Kenny, talijanski Canizio), irski i škotski svećenik, redovnik, opat i misionar, rođen je 515. ili 516. u irskom naselju Glengivenu (grofovija Derry, sjeverna Irska). Bio je sin kraljevskog pjesnika (barda) Lughadha i njegove supruge Maul. Školovao se kod opata Finniana u Clonardu (grofovija Meath), opata Mobhija u Glasnevinu (grofovija Dublin) i opata Cadoca u Walesu. Posvećen je 545. za svećenika u velškom samostanu Llancarfanu (Glamorgan). Hodočastio je u Rim i primio papin blagoslov. Bio je bliski prijatelj svetog Columbe iz Ione, evangelizatora Irske, Škotske i Engleske. Monah u Glasnevinu (550), jedan od dvanaestorice legnedarnih irskih apostola, pratio je 565. svetog Columbu u Škotsku i tamo djelovao kao misionar. U blizini Invernessa susreo je piktskog kralja Bruidea Mac Maelchona. Kad je Bruide (Bridei) navalio na misionare, Canice ga je zaustavio i onemoćao znakom križa. Nakon toga su se Bruide i njegovo kraljevstvo obratili na kršćanstvo. Izvrstan propovjednik, Canice je sudjelovao u evangelizaciji Pikta i osnovao mnoge škotske crkve i samostane. 

Sveti Canice - katedrala u Kilkennyju

Širio je kršćanstvo i na Hebridima, otočnoj skupini pred zapadnom obalom Škotske. Prema predaji osnovao je i naselje koje se kasnije razvilo u škotski kraljevski grad St. Andrews (Fife), domovinu golfa. Vratio se oko 577. u rodnu Irsku i nastavio svoj misionarski rad. Osnovao je pored ostalog veliku opatiju Aghaboe i Kilkenny, glavni grad pokrajine Ossory. Tragovi njegovog utjecaja i djelovanja nalaze se u mnogim ruševinama, samostanima i crkvama, a mnoga mjesta u Škotskoj i Irskoj nazvana su njegovim imenom. Pripisuju mu se mnoga čuda: miševi su po njegovom nalogu pobjegli s otoka Inish Ubdaina, ptice su se stišale za vrijeme mise, jelen je među svojim rogovima pridržavao Sveto pismo. Ostavio je za sobom komentare evanđelja (Glas-Chainnigh). Sveti Canice preminuo je 600. u Aghaboeu (grofovija Laois). Zaštitinik je brodolomaca, irske biskupije Ossory i Kilkennyja, glavnog grada istoimene grofovije i prijestolnice omiljenog irskog sporta hurlinga. Katedrala svetog Canicea u Kilkennyju vjerojatno se nalazi na mjestu Caniceove originalne crkve. Štuju ga katolici, protestanti i pravoslavci. 

 

Svi datumi

  • Srijeda, 11. Listopad 2017. 00:00 - 23:59

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).