NaslovnaSvetac danaKrštenje Gospodinovo, sveti Rajmund Penjafortski, sveti Karlo iz

Krštenje Gospodinovo, sveti Rajmund Penjafortski, sveti Karlo iz Sezzea i sveti Valentin iz Passaua

Siječanj
Nedjelja, 7. Siječanj 2018.

krstenje_isusovo

Krštenje Gospodinovo slavi se u prvu nedjelju nakon Bogojavljenja. O tom velikom događaju izvještavaju svi evanđelisti, a prema njima sveti Ivan Krstitelj krstio je Isusa na rijeci Jordanu. Kada je Isus izašao iz vode, molio se, ugledao otvorena nebesa i Duha Svetoga poput goluba gdje silazi na njega, a glas se zaorio s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Vrhunac Isusovog skrovitog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Tada je započeo njegov javni život. Isus se nije trebao krstiti zbog toga da mu se oprosti istočni grijeh jer je kao čovjek od začeća bio pun Duha Svetoga. Božanska osoba je oduvijek, od vječnosti, jedno s Ocem i Duhom Svetim, ali uranjanjem u vodu kod krštenja na Jordanu, on se solidarizira s grešnicima i simbolizira nastajanje nečeg novog što prije nije postojalo. Tim činom Isus naviješta da će zbog grešnika ići do kraja, da će umrijeti za njih.

krstenje_isusovo2

Sveti Ivan evanđelist odmah na početku svoga Evanđelja nakon svečanog i dogmatski dubokog „Proslova" opisujući svjedočanstvo Ivana Krstitelja za Isusa govori: „Ivan je svjedočio još: Vidio sam Duha gdje siđe s neba kao golub i ostade na njemu. Ja ga nisam poznavao. Ali mi onaj koji me posla da krstim vodom reče: Na koga vidiš da silazi Duh Sveti i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. I ja to vidjeh i svjedočim da je on Sin Božji" (1, 32-34).

Isus se krstio na početku svoga javnog života, njegov nastup potvrđuje sam nebeski Otac, ali se uz njega javlja i Duh Sveti. Sveti Matej piše: „Kad je Isus bio kršten, odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvoriše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na njega" (Mt 3, 16). Tako Isus započinje ostvarivanje svoga spasiteljskoga djela u sili Duha Svetoga. Tu stvarnost opisao je i majstor pera sveti Luka: „Za krštavanja svega naroda bi kršten i Isus.

Dok se molio, otvori se nebo, siđe na njega Duh Sveti u tjelesnom obliku poput goluba" (3, 21-22). Silaženje Duha Svetoga nad Isusa označava silu koja silazi na njega i koja ga ispunjava, dajući tako čitavom njegovom djelu odmah od početka proročki, milosni značaj prvoga reda. Isusovo djelo po Duhu Svetomu označeno je kao božansko i stvaralačko jer će po njemu svaktko tko ga prihvati postati novo stvorenje. Sva 4 evanđelista spominju da se Duh Sveti pojavio nad Isusom u obliku goluba, dakle, nečega tjelesnoga, našim očima zamjetljivoga. Bog se, dakle, ne očituje samo u apstraktnom mišljenju, već dopušta da ga osjetimo i doživimo i u slikama, znakovima, usporedbama. Na taj način izlazi nam u susret i prilagođuje se svom duhovno-tjelesnom stvorenju.

sveti_rajmund _pnjafortski

Sveti Rajmund Penjafortski

Današnji zaštitnik je sveti Rajmund Penjafortski (katalonski Sant Ramon de Penyafort, španjolski San Raimundo de Peñafort), dominikanac i vrhunski crkveni pravnik. Rodio se kao plemićki sin oko 1175. u katalonskom gradiću Vilafranca del Penedès. Studirao je u Barceloni i od 1195. do 1210. predavao filozofiju. U Bologni je boravio od 1210. do 1218., na tamošnjem sveučilištu doktorirao 1216. građansko i crkveno pravo i djelovao kao sveučilišni profesor. Vratio se u Barcelonu i postao svećenik. Sjajan propovjednik, pomogao je svetom Petru Nolascu u osnivanju reda Majke Božje za otkup robova (mercedarijevci). Organizirao je škole arapskog i hebrejskog jezika za misionare. Nije želio crkvenu karijeru već se 1222. pridružio novoosnovanom dominikanskom redu i prihvatio redovničko siromaštvo, poniznost i poslušnost.

sveti_rajmund_penjafortski_2

Papa Grgur IX. pozvao ga je 1230. u Rim kao svoga ispovjednika i savjetnika. Vrstan pravnik, po papinoj želji sabrao je i sastavio glasovitu zbirku kanonskih zakona i objavio ih 1234. u pet svezaka. Vratio se 1236. u Španjolsku, bila mu je ponuđena biskupska čast, ali on je to odbio. Za generala dominikanskog reda izabran je 1238., reformirao njegova pravila, a 1240. povukao se u samostan u Barceloni i posvetio se pastoralnom radu, propovijedanju i ispovijedanju. Ispovjednik aragonskog kralja Jakova I., obratio je mnoge ljude i potaknuo svetog Tomu Akvinskog na pisanje djela "Suma protiv pogana" (1258.-1260.).

Doživio je 100 godina, plodnih i vrijednih, ispunjenih dobrim i svetim djelima, a pripisuju mu i mnoga čuda. Preminuo je 6. siječnja 1275. u Barceloni. Blaženim ga je 1542. proglasio papa Pavao III., a svetim 1601. papa Klement VIII. Zaštitnik je svih pravnika, naročito crkvenih pravnika, odvjetnika, pravnih učilišta i arhivara povijesti bolesti, te mnogih naselja, učilišta, župa i crkvi diljem svijeta.

 

Sveti Karlo iz Sezzea

Sveti Karlo iz Sezzea (Carlo da Sezze), talijanski franjevac laik, mistik, rođen je 19. listopada 1613. u Sezzeu (provincija Latina, Lazio), u seljačkoj obitelji, kao Giancarlo Marchionne, sin Ruggera Marchionnea i Antonije Maccioni. Obitelj Marchionne živjela je skromno i pobožno, a imali su sedmero djece. Majka je malog Giancarla već u djetinjstvu zavjetovala dragom Bogu. Dječak je od malih nogu sanjao o svećeničkom zvanju, ali nije bio dobar učenik. Jedva je naučio čitati i pisati. Jednom ga je strogi i nasilni učitelj izmlatio pa su ga roditelji prestali slati u školu. Otac je tada Giancarlu povjerio čuvanje ovaca i radove s volovima. Kad god bi uhvatio priliku, mladi pastir je utonuo u molitvu ili čitao životopise svetaca. Posebno je štovao Majku Božju, ona mu je uslišala mnoge molbe i poslala mu znak da postane redovnik. Stupio je u franjevački novicijat 1636. u Nazzanu, nedaleko Rima, i uzeo redovničko ime Carlo. U vrijeme novicijata prolazio je teške kušnje, česte noćne nasrtaje Zloga i doživljavao bolne vizije.

Najveća utjeha bio mu je Spasitelj i njegova Majka. Radosno je posluživao kod svete mise, krunica mu je uvijek bila u rukama, a svake subote postio je o kruhu i vodi. Osim službe sakristana obavljao je najrazličitije poslove u franjevačkim samostanima nedaleko Rima (kuhar, vratar, vrtlar, sakupljač milostinje) pa je bio zadužen i za samostanskog magarca te za sakupljanje drva. Bio je milosrdan i priprost fratar, uvijek spreman na dobra djela. Želio je postati misionar u Indiji, ali to se nikada nije ostvarilo. Imao je česte vizije i zapadao je u ekstaze, a posjedovao je razne Božje darove: razumijevanje Svetog pisma, doživljaj Božje nazočnosti, prisutnost svoga anđela čuvara, čitanje srdaca, proročanstva. Ponekad je u molitvi lebdio zrakom, ukazivala mu se Majka Božja s malim Isusom i smio je malog Isusa držati u naručju. Kad je zbog teške bolesti zaželio umrijeti, čuo je glas iz svetohraništa: „Zar bi htio biti bez križa?" Na smrt je gledao pomirljivo: „Smrt je poljubac duše i njezinog najdražeg Boga." Do 1640. boravio je u različitim samostanima, a nakon toga u rimskom samostanu svetog Franje (San Francesco a Ripa).

Pravo čudo dogodilo se 1. listopada 1648. u Rimu. Brat Carlo je vodio magarca kraj crkve svetog Josipa (Capo le Case). U crkvi je upravo trajala misa pa je Carlo zavezao magarca i kleknuo kraj otvorenih vrata. Za vrijeme pretvorbe, u času podizanja, Carlo se zagledao u hostiju u svećenikovim rukama. Svijetla zraka, poput strijele, poletjela je iz hostije i pogodila brata Carla ravno u srce. Carlo je ustao i nastavio hodati s otvorenom ranom u ravnini srca. Bila je to živa rana, iz koje je tekla krv pa je na to mjesto morao stavljati zavoje. Kad je izbila epidemija kuge, 1656., zdušno je pomagao oboljelima. Isus mu je poručio, a poglavari potvrdili da mora napisati svoj životopis. Od 1661. do Velike Gospe 1665. napisao je uz pomoć Presvete Djevice svoj životopis u sedam knjiga i 112 poglavlja. Kad se na svoj imendan, 4. studenoga 1666., nalazio u Treviju (Umbrija), kod sestara Svetog Križa, brat Carlo je molio: „Gospodine, ako je u skladu s tvojom svetom voljom, daj mi da postanem svetac kao moj zaštitnik, sveti Karlo Boromejski." Na Silvestrovo, 1669., teško se prehladio i obolio. Zamolio je da ga spuste na zemlju i klečeći na koljenima primio je pobožno Isusa. Spustio se zatim na skromni ležaj i primio posljednju pomast. Tada se zažario u licu i u zanosu rekao: „Hvala ti, Gospodine! Duša Klementa IX. upravo je izišla iz čistilišta i ulazi u nebo." Tako se ispunilo proroštvo koje je izrekao tom papi, koji ga je na umoru zamolio za blagoslov: „Sveti oče, vidjet ćemo se opet na dan Sveta tri kralja, pred Isusom." Brat Carlo je doista preminuo na Tri kralja, u Rimu, 6. siječnja 1670. Nakon smrti liječnici su napravili obdukciju i na Carlovom srcu pronašli ranu, a ispod ožiljka pojavio se čavao veličine kažiprsta i pretvorio se pred svjedocima u križ. Srce s ranom je izvađeno i čuva se u posebnom relikvijaru. Njegove relikvije čuvaju se u rimskoj crkvi svetog Franje. Blaženim ga je proglasio 1882. papa Leon XIII., a svetim 1959. papa Ivan XXIII. Zajedno sa svetim Lidanom sveti Carlo je zaštitnik svog rodnog grada Sezzea i biskupije Latina-Terracina-Sezze-Priverno.

Sveti Valentin iz Passaua

Sveti Valentin, jedan od prvih biskupa Passaua (Donja Bavarska), poznat i kao Valentin iz Recije (Valentin von Rätien), rodio se početkom V. stoljeća i bio je nizozemskog podrijetla. Najprije je živio kao pustinjak i monah na obalama Bodenskog jezera. Oko 435. stigao je u Passau, a papa Leon Veliki posvetio ga je za biskupa. Imenovao ga je biskupom Recije (latinski Raetia), provincije Rimskog Carstva na širem području središnjih Alpa (današnji Tirol, dio Bavarske, sjeverne Lombardije i jugoistočne Švicarske). Valentin je u svojoj biskupiji djelovao kao misionar jer je tamošnji kršćanski puk još uvijek bio pod utjecajem pogana i arijanskog krivovjerja. Neprijatelji su nažalost prevladali i protjerali Valentina iz Passaua. Tri puta se vraćao u Passau, ali svaki put su ga protjerali.

Nakon toga je djelovao kao putujući misionar, a pri kraju života boravio kao pustinjak na području Maisa, u Južnom Tirolu. Preminuo je na današnji dan, 7. siječnja 475, u dvorcu Zenoburg, smještenom na jednoj stijeni blizu današnjeg talijanskog grada Merana (provincija Bolzano, Južni Tirol). Pokopan je u tamošnjoj crkvi. Relikvije su mu 738. prenesene u Trento, a 764. bavarski voojvoda Tassilo III. dao ih je prenijeti u katedralu svetog Stjepana u Passauu. Čitav grad bio je tada na nogama i dočekao Valentinove relikvije s najvećim počastima. Na taj način građani Passaua željeli su ispraviti nepravdu svojih pradjedova prema svetom biskupu. Vjernički puk štovao ga je kao velikog čudotvorca i pomoćnika u raznim nevoljama. Zaštitnik je grada i biskupije Passau, hodočasnika i siromaha, a zazivaju ga kod epilepsije, grčeva, konvulzija, kostobolje, uloga (gihta), kuge i bolesti stoke.

 

Svi datumi

  • Nedjelja, 7. Siječanj 2018.

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies).