NaslovnaSvetac danaSveti Franjo Saleški, sveti Arno Salzburški i blaženi ukrajinski

Sveti Franjo Saleški, sveti Arno Salzburški i blaženi ukrajinski mučenici iz Pratulina

Siječanj
Srijeda, 24. Siječanj 2018.

sveti_franjo_saleski

Današnji sveti zaštitnik je veliki Franjo Saleški (Saint François de Sales), ženevski biskup i crkveni naučitelj. Rodio se 21. kolovoza 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja Château de Thorens kraj Annecyja (Savoja, jugoistočna Francuska), kao najstariji od šestoro djece. Roditelji su željeli da postane pravnik, studirao je od 1578. u Parizu, a od 1588. u Padovi, gdje je 1592. doktorirao pravo i teologiju. U godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada raširenom kalvinskom nauku prema kojem je Bog već unaprijed neke ljude odredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se plašio da bi mogao biti predodređen za pakao.

sveti_franjo_saleski_3

Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu, napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu i shvatio da je Bog ljubav. Nakon završetka studija, 1593., postao je svećenik. Poslan je u područje južno od Ženevskog jezera, u pokrajinu Chablais, središte kalvinizma, gdje se isticao kao izvanredan dušobrižnik i borac za pravovjerje. Potrudio se da Radosnu vijest posebnim znakovima tumači i gluhim osobama. Živom i jakom vjerom uspio je oko 70 tisuća duša vratiti katoličkoj vjeri. Bio je strpljiv i blag držeći se svoga načela: "Žlica meda privlači više muha nego bačva octa". Bio je ženevski biskup od 1602., sa sjedištem u Annecyju, jer je Ženeva bila kalvinistička. Djelovao je kao misionar u kalvinističkim krajevima, sjajan propovjednik, obnovitelj u duhu Tridentskoga sabora i duhovni vođa. Nastojao je Gornju Savoju, razjedinjenu hugenotskim borbama, vratiti pravoj vjeri. Naročitu brigu vodio je o djeci i siromasima. Napisao je više teoloških i asketskih djela, u kojima se ističe po blagosti, duhovnoj i psihičkoj uravnoteženosti. Od njegovih djela ističu se "Philoteia, uvod u duhovni život", koje je doživjelo više od tisuću izdanja i "Theotimus, rasprava o Božjoj ljubavi". Imao je važnu ulogu u razvoju teološke misli ranog novovjekovlja.

sveti_franjo_saleski_2

Kao prijatelj Ivane Franciske Chantal u Annecyju je 1610. bio suosnivač ženskog reda Sestara Pohoda Blažene Djevice Marije, a osnovao je i svećeničku Družbu oblata. Po njemu je kasnije nazvan i salezijanski red, kojeg je 1859. osnovao Don Ivan Bosco, izuzetno važna kongregacija u razvoju suvremene Crkve. Bio je naučitelj koji je pobožnost unosio u svijet, a svijet u pobožnost. Prozvan je "svecem džentlmenom" jer je naučavao da je moguće imati visoku naobrazbu i istovremeno biti kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture bez štete za vlastiti vjerski život, te da humanistička naobrazba može kršćaninu samo pomoći u njegovom duhovnom rastu.

sveti_franjo_saleski_i_sveta_ivana_franciska_chantal

Sveti Franjo Saleški i sveta Ivana Franciska Chantal

Po Franji Saleškom pobožnost i svetost nije ograničena samo na svećenički poziv ili život u samostanima, nju je moguće ostvariti u svakom zanimanju, poslu, zvanju i na svakom mjestu. Bog u svojem vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već je želio da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Zbog toga je sveti Franjo Saleški moderan i suvremen ne samo u svojem vremenu već i danas. U svom životu i naučavanju, prožetom čovječnošću i širinom srca, postigao je prekrasan sklad između kršćanstva i kulture. Za njega je Sveto pismo radosna poruka koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Preminuo je 28. prosinca 1622. u Lyonu. Pripisuju mu mnoga čudesa. Papa Aleksandar VII. proglasio ga je blaženim 1662., a svetim 1665. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1877. papa Pio IX. Zaštitnik je pisaca i novinara, posebno katoličkih novinara i pisaca, katoličkih medija, gluhih osoba, ispovjednika, odgojitelja, te mnogih biskupija, učilišta, naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveti Arno Salzburški

Sveti Arno (Arn, Aquila), slavni salzburški nadbiskup, benediktinac, rodio se 740. u kotaru Isen (okrug Erding), na jugoistoku Gornje Bavarske. Potjecao je iz ugledne bavarske plemićke obitelji Fagana, u kojoj je primio primjeran kršćanski odgoj. Odrastao je i školovao se u katedralnoj školi u Freisingu (Gornja Bavarska) pod nadzorom biskupa Ariba. Odlučio se za svećenički stalež, godine 765. postao đakon, a 776. ili 777. svećenik. Redovnik benediktinac, boravio je neko vrijeme u opatiji Weihenstephan (Freising, Gornja Bavarska), a zatim je 25. svibnja 782. postao poglavar opatije Saint-Amand (Saint-Amand-les-Eaux, sjeverna Francuska). Po želji bavarskog vojvode Tassila III. postao je 785. salzburškim biskupom kao nasljednik svetog Virgila. Za biskupa je posvećen 11. lipnja 785. Morao se suočavati s mnogim problemima, ali kako je bio taktičan i razborit, znao ih je uspješno riješiti. Bavarski vojvoda Tassilo uputio ga je 785. kao svog poslanika papi Hadrijanu I. u Rim. Franački kralj Karlo Veliki svim silama je nastojao pripojiti svojem kraljevstvu i kneževinu Bavarsku, a Tassilo se tome opirao. U pomoć je pozvao i biskupa Arna koji je po njegovu nalogu otputovao u Rim da ondje zatraži papinu pomoć. Kad se Arno vratio, Karlo Veliki je 788. zatočio vojvodu Tassila i Bavarsku pripojio svojem kraljevstvu. Biskup Arno postao je prijatelj i pouzdanik Karla Velikog. Neko vrijeme proveo je na njegovom dvoru i nastojao svoj položaj iskoristiti na korist Crkve i Božjeg naroda. Od 791. često je Karlu Velikom služio kao poslanik. Zahvaljujući utjecaju Karla Velikog Salzburg je 20. travnja 798. postao sjedištem nadbiskupije. Arno je postao nadbiskup i primio nadbiskupski palij od pape Leona III, kojeg je 799. po nalogu Karla Velikog iz progonstva pratio na povratku u Rim.

Nadbiskup Arno, ujedno i poglavar salzburške benediktinske nadopatije Svetog Petra (Erzabtei St. Peter), slao je misionare u Karantaniju i Panoniju, osnovao u Salzburgu veliku knjižnicu i katedralnu školu, potaknuo tiskanje mnogih knjiga i održao više sinoda. U suglasnosti s Karlom Velikim, koji je 800. od pape okrunjen za cara, održao je 805. važnu biskupijsku sinodu. Jedan od zaključaka te sinode ostao je važan i za kasnija vremena, a odnosi se na crkvene dohotke. Četvrtina od njih pripadala je nadbiskupu, četvrtina kleru, četvrtina siromasima, a četvrtina gradnji i uzdržavanju crkava. Nakon smrti Karla Velikog Arno je imao dobre odnose i s njegovim sinom i nasljednikom Ljudevitom Pobožnim. Preminuo je na današnji dan, 24. siječnja 821, u Salzburgu, a pokopan je u kripti svoje katedrale. Savjesnim ispunjavanjem biskupskih dužnosti i nesebičnim životom prema Božjem zakonu već je na ovom svijetu došao na glas svetosti. Sačuvana je njegova opsežna korespondencija s Alcuinom iz Yorka, znanstvenikom, teologom i pjesnikom.

Blaženi ukrajinski mučenici iz Pratulina

Blaženi mučenici iz Pratulina ili blaženi mučenici iz Podlasja, trinaest ukrajinskih grkokatolika, dali su svoj život za Krista Gospodina, na današnji dan, 24. siječnja 1874. Pobili su ih ruski vojnici zbog njihove vjernosti crkvenom jedinstvu s rimskim papom. Riječ je o ukrajinskim katolicima bizantsko-slavenskog obreda, grkokatolicima, baštinicima obnove crkvenog jedinstva iz 1596. Ruski pravoslavni carevi nastojali su uništiti to jedinstvo, te je u siječnju 1874. car Aleksandar II. potpisao dekret o ukidanju posljednje grkokatoličke biskupije u Chelmu (lubelsko vojvodstvo, istočna Poljska). Grkokatoličke biskupe i svećenike Rusi su zatvarali i slali u Sibir. Kad su ruske trupe 24. siječnja stigle u selo Pratulin (općina Rokitno, okrug bialski, lubelsko vojvodstvo, istočna Poljska) da zauzmu tamošnju grkokatoličku crkvu, 25-godišnji Vinkentij Levonjuk (Wincenty Lewoniuk) i njegovih 12 drugova, pokušali su ih u tome spriječiti. Ti pobožni ukrajinski seljaci svjesno su izložili svoje živote da posvjedoče katoličko jedinstvo. Govorili su jedan drugome: „Slatko je umrijeti za vjeru!" Najmlađima među njima bilo je devetnaest, a najstarijem pedeset godina. Ruski zapovjednik pokušao ih je potkupiti, ali nije u tome uspio. Pobožni, goloruki seljaci zapjevali su svoje crkvene pjesme i kleknuli, a vojnici su na njih otvorili vatru. Prvog su umorili Vinkentija Levonjuka, a potom ostale. Pobili su ih i zakopali u zajedničku jamu. Ozlijeđeno je još 180 osoba, a njih oko 80 je uhićeno. Kad se to područje 1918. našlo u obnovljenoj poljskoj državi, narod je počeo iskazivati štovanje na mjestu njihovog mučeništva, a njihova tijela prenesena su 1990. u pratulinsku župnu crkvu.

Veliki papa Ivan Pavao II. rekao je prigodom njihovog proglašenja blaženima: „Mučenici iz Podlasja, kao vjerni sluge Gospodina Isusa, pouzdali su se u njegovu milost i krvlju posvjedočili svoju pripadnost Katoličkoj crkvi, u vjernosti svojim istočnim predajama i obredima. Učinili su to potpuno svjesno, ne oklijevajući dati život kao potvrdu svoje odanosti Kristu. Tim velikodušnim činom pratulinski mučenici branili su ne samo crkvenu zgradu, svetinju pred kojom su smaknuti, nego također i Crkvu koju je Krist povjerio apostolu Petru. Oni su se osjećali njezinim živim kamenjem. Prikazali su tako svoju krv u zajedništvu s krvlju Sina Božjega, izbačenog iz vinograda i ubijenog (usp. Mt 21,39) za spasenje i pomirenje čovjeka s Bogom. Svojim primjerom i svojim zagovorom, Vinkentij Levonjuk i dvanaestorica drugova mučenika, podignutih danas na čast oltara, pozivaju sve nas da hrabro nastavimo hod prema punom jedinstvu cijele obitelji Kristovih učenika, u duhu ekumenskih smjernica koje pruža II. vatikanski koncil."

Spomenimo imena trinaestorice pratulinskih blaženika i mučenika: Anicet Hryciuk, Bartłomiej Osypiuk, Łukasz Bojko, Konstanty Bojko, Konstanty Łukaszuk, Onufry Wasyluk, Daniel Karmasz, Wincenty Lewoniuk, Jan Andrzejuk, Michał Wawryszuk, Maksym Hawryluk, Filip Geryluk i Ignacy Frańczuk. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je blaženima 6. listopada 1996. Njihovo svetište nalazi se danas u grkokatoličkoj crkvi svetog Nikite mučenika u Kostomłotyma (općina Kodeń, okrug bialski, lubelsko vojvodstvo, istočna Poljska).

 

Svi datumi

  • Srijeda, 24. Siječanj 2018.

Powered by iCagenda

Idi na vrh

Kako bi smo vam omogućili bolje korisničko iskustvo, ova stranica pohranjuje vaše kolačiće (cookies). Korištenjem naše stranice, pristajete na upotrebu kolačića.